Jedna vedra priča izvađena iz časopisa „IZVIĐAČ“ broj 2, ljeto 1969.
Ujutro su magle lijeno digle svoj plašt s obronaka Tejine kose. Iz kuhinje se čulo kako dežurni ratuju s neopranim loncima, te izviđač Kaktus otvori oči. Drugovi su još spavali. Kaktus oprezno promoli glavu iz šatora i pogleda prema logoru planinki. Logor je stajao na istom mjestu gdje je stajao i jučer uveče i to je bilo dovoljno da pod izviđačkom košuljom Kaktusu radosno zaigra srce.
– ...bro jutro, Kaktuse! – doviknu mu dežurni.
– Mm-mm – odzdravi Kaktus.
– Daj pomogni da prenesem ovaj kotao s vodom – zamoli dežurni.
– Mm-mm – reče Kaktus u znak pristanka.
Kotao s vodom trebalo je prenijeti do ognjišta na kome se pušila žeravica.
– Teško je – potuži se dežurni, a Kaktus opet promrmlja svoj „mm-mm“, što je ovaj put moglo značiti „nosio sam ja i veće terete“. Ali, desila se nezgoda. Posve neplanirano Kaktus je stao na nečiju zaboravljenu porciju, zanio se, ispustio lonac i sjeo u ognjište puno žeravice.
Da li je tog časa Kaktus skočio više od državnog rekordera u skoku uvis, nije tačno utvrđeno. No, pouzdano se zna da preko njegovih usta nije prešlo ništa od onoga što se obično izgovara u takvim prilikama. Kaktus je četvrti put u toku jutra (ovaj put bolno) promrmljao „mm-mm“ i otišao da potraži mast za opekotine.
Evo, protumačit ću taj „mm-mm“ izviđača Kaktusa. Pa evo: sve je počelo u trenutku kada je lokomotiva šumske željeznice veselo ljuljuškala na putu za Zvečevo. Drveni vagoni bili su puni izviđača, planinki i njihove opreme. Na jednom od tih vagona drmusala se i planinka Jasna. Negdje, na nekom zavoju gdje je vlak milio puževom brzinom, zatresli su se vagoni i Jasnin se ranac skotrljao u jarak kraj pruge. Naravno, Kaktus je odmah po svim pravilima izviđačke kavalirštine skočio s vlaka, podigao ranac i u trku ga ponovo stavio do Jasninih nogu. Divan bijaše pogled kojim je Jasna nagradila spretnog izviđača. Tako divan da prve noći logorovanja Kaktus uopće nije mogao zaspati, te je dobrovoljno stražario u sve čeitiri smjene.
Kad je idućih dana Jasna dežurala u kuhinji, Kaktus je za nju i njezine oči sakupljao drva po šumi. A ona mu je za uzvrat zakrpila hlače i ispeglala košulju. Između njih stalo se razvijati ono što je vođa logora nazvao drugarskim razumijevanjem. Civili bi tome jednostavno rekli: ljubav.
I tako je jednog dana izviđač Kaktus svečano izjavio da će u čast planinke Jasne osvojiti vještarstvo kurira. A da se stekne kurirska značka, zna se, potrebno je izvršiti tri teška zadatka: najprije treba otići duboko u šumu i poput Robinzona samovati cijeli dan i noć. Idući dan treba gladovati. Gledati kako repetaški narod poletno prazni jednu porciju za drugom, a pritom puna 24 sata ne okusiti ni mrvicu hrane, što nije baš lako. Pa ipak obje ove prepone na putu do vještarstva Kaktus je preskočio lakoćom zaljubljenog jelena.
Opisanog jutra latio se Kaktus trećeg, najtežeg zadatka: šutnje. Trebalo je da cijeli dan uopće ne progovori. Pisne li samo jednu jedinu riječ, izgubit će pravo na okrugli znak s ucrtanim pismom. A upravo taj znak želio je Kaktus prišiti na svoju izviđačku košulju. U čast planinke Jasne, rekli smo.
Sada vam je jasno njegovo „mm-mm“, jedino što se toga jutra čulo iz Kaktusovih usta. Znao je Kaktus da je pred njim vruć dan; momci će se po običaju truditi da kojekakvim trikovima istisnu iz njega bar jednu riječ. A tako je i bilo. Ali, Kaktus je imao samo jedan odgovor „mm-mm“. Tvrd orah – zaključiše momci o Kaktusu. Zato su oni najzlobniji udvostručili napore. Za vrijeme strogog popodnevnog odmora golicali su ga slamkom po golim tabanima. Zatim mu je pred samo ustajanje neki anonimni okrutnik stavio trn u cipelu (što je sutradan bilo kritizirano u dnevnoj zapovijedi). Bilo je i iznenadnog polijevanja vodom. Ali, ništa nije otvaralo Kaktusova usta. On je čvrsto odlučio da ide do kraja. Predveče, kako su se u šatorima upalili prvi fenjeri, i posljednji je zluradnik odustao od borbe. Bližilo se vrijeme logorske vatre. Na njoj ističe Kaktusova obaveza. Radovao se Kaktus što su na vatru pozvane i planinke.* Bit će neki zajednički program, a onda će vođa saopćiti da je izviđač Kaktus prvi u logoru osvojio vještarstvo kurira. Vjerovatno će mu odmah zatim Jasna pokloniti kurirsku značku, za koju je čuo da se potajno veze u njezinu šatoru.
Sretan je bio Kaktus i uzbuđen šetao logorom koji je tonuo u mrak. Isprani kamenčić iz potoka Brzaje što ga je poslije večere stavio u usta opominjao ga je na krajnju opreznost u ovim sekundama prije pobjede. Lutajući tako praznim logorom, popustio je tu i tamo konopce na šatorima, složio u uzoran red sve porcije koje su vlasnici razbacali po travi da ih kroz noć opere rosa i na kraju još brižno ispravio kapiju koja se preko dana nagnula prema zemlji, žalosno poput jarbola nekog nasukanog priratskog broda. A onda kada se uputio svom šatoru da i sam uzme ćebe kojim će omotati križe – onda se desilo ovo.
Iz jednog šatora začuo se šapat!
Prošao bi Kaktus kraj tog šatora kao kraj lanjskog snijega – jer njega su, u pravilu, više zanimali čvorovi i azimut nego nečije intimne ispovijesti. Ali ovaj put m o r a o je zastati,
m o r a o je načuljiti uši kao lovački pas jer je začuo gdje se spominje Jasnino ime.
– Čudna je ta Jasna. U posljednje vrijeme ne izvršava zapovijedi – šuškao je glas neke nepoznate planinke.
Kaktus je uzdrhtao. Čuje li on to dobro?
– A uz to je i umišljena, ta Jasna. Svojim hirovima kvari kolektivni duh u logoru! – tvrdio je muški sugovornik.
Užasnut Kaktus prepozna glas svog vodnika. Postao je svjestan da se iza šatorskih krila vodi ogavan logorski trač. Val bijesa zapljusnuo je njegove obraze.
A trač je rastao poput kvasca. Suzdržana daha slušao je Kaktus da je Jasna razmažena, da je tužibaba i da nikome ne želi pomoći. Kada je prošle nedjelje dobila paket od kuće, nikome nije dala ni mrvice kolača, već je sve krišom „ponjupala“ u svom šatoru.
A ono s dežurstvom...
– Uostalom, predložit ću da je još ove nedjelje najurimo s logora – siktao je glas nepoznate planinke.
Prelomilo se nešto u našem izviđaču. Tko smije tako podlo ogovarati njegovu Jasnu? Nju, koja je pohvaljena u dnevnim zapovijedima, koja je baš prošli put palila svečanu logorsku vatru i koja je, sve u svemu, super-planinka!
U Kaktusovoj poštenoj duši zatutnjala su stada bizona, lavine su se sručile s brijegova i bljesnule su munje. Pa je Kaktus, pun viteške vatre, ispljunuo kamenčić iz usta, podigao šatorsko krilo i zagrmio:
– LAŽETE! SVE TO NIJE ISTINA!
Onima u šatoru zapela je riječ u grlu. Umalo nisu digli ruke na predaju.
A Kaktus se razmahao. Tresao se, blijedio i crvenio u svom pravednom gnjevu. I govorio, govorio, govorio. Prvih deset minuta o svijetlim vrlinama planinke Jasne i njihovom mizernom moralu. Zatim (principijelno) o izviđačkim zakonima, zavjetu, časti četne marame, vodnom sistemu. Prijetio je tužbom štabu, otkazom dežurstva, momentalnim ispisom iz izviđačke organizacije...
Tek tada se vodnik uspio sabrati. Stvar nema veze s Jasnom, objasnio je. Drugarica i on samo su uvježbavali igrokaz za logorsku vatru.
I pokazao je iznenađenom izviđaču brošuru umnoženu tog popodneva na štapskom šapirografu i u njoj, crno na bijelom, isti tekst koji su maloprije šaputali. Jasna u igrokazu je neka izmišljena Jasna. A ovoj pravoj – svaka čast. Dobra je planinka!
Neka crnina spustila se Kaktusu pred oči.
– Znači... znači... ja sam progovorio uzalud...
– Uzalud. Žao nam je, Kaktuse!
#
Te večeri na logorskoj vatri Jasna je zbunjeno stiskala u šaci kurirsku značku koju je izvezla za Kaktusa. Čekala ga je da se odnekud pojavi i da ga utješi. Ali nesretni izviđač nije dolazio na vatru. Lutao je brijegovima i kao pravi muškarac sam brisao svoje suze.
* Ova drama s Kaktusom odigrala se 1952. godine, na prvom velikom logorovanju izviđača i planinki Hrvatske. U to doba logori su se postavljali posebno za izviđačke jedinice i posebno za jedinice planinki i tako se dijelilo i rukovodstvo.
B. G.
No comments:
Post a Comment