Na naš poziv da je blog otvoren i za sve izviđače dobre volje, ne samo Sarajeva već i šire, javljaju se nama dragi prijatelji. Tako smo na stranicama bloga ugledali priloge Gorana Rubila iz Doboja, Vere Stjepanović-Mrđa iz Bosanskog Broda, a konjički izviđači su nam predstavili svoju monografiju.
Ovih dana nam je pristigao i prilog Momčila Spasojevića iz Laktaša, dugogodišnjeg izviđača, rukovodioca i danas aktivnog člana izviđačkog pokreta. Poslao nam je pregršt fotografija, amblema, kopije izviđačkih novina, publikacija. Pa ipak, ovaj (nadamo se prvi ali ne i posljednji) njegov prilog može se nazvati i drugačije. Naprimjer, “da vam se predstavim”. Momčilo zvani “Čile” (nadimak njegovih izviđača) o sebi je napisao:
«Rođen sam 1947, a izviđač sam postao od 1958. godine, u Odredu izviđača „Huso Hodžić“ u Tešnju. Sresku vodnu školu završio 1963. godine u Kaštel Starom (Hrvatska). Od 1965. godine, sa malim prekidima, više od dvije decenije bio sam vođa tešanjskih izviđača i s njima učestvovao na brojnim sreskim, republičkim i saveznim izviđačkim takmičenjima i smotrama. Od 1995. godine uključio sam se u rad Odreda izviđača u Čelincu, u rad Predsjedništva novoosnovanog Saveza izviđača Republike Srpske, te sam bio i jedan od glavnih organizatora Međunarodnog tabora izviđača u Mlinskoj rijeci. Godine 1971. odlikovan sam najvišim priznanjem SIJ-a „Zlatnim javorovim listom“, a sljedeće godine bio sam član jugoslovenske izviđačke delegacije u petnaestodnevnoj posjeti poljskim harcerima. U martu 1998. bio sam učesnik međunarodnog skautskog kampa u Kanderštegu u Švajcarskoj».
Saznali smo da je pokrenuo i uređivao brojne izviđačke listove: „Soko“ (1963), „Tabor“ (1965), „Plamen“ (1973), „Mlinsku rijeku“ (1977), „Izviđačku riječ“ (1978), „Amajlija“ (2000), „Polaznik“ (2001).
Naš legendarni Slavko Butina, u Biltenu V smotre izviđača BiH u Čapljini, povodom 20 godina SIBiH, u rubrici Istaknuti likovi za njega je napisao:
«Rođen sam 1947, a izviđač sam postao od 1958. godine, u Odredu izviđača „Huso Hodžić“ u Tešnju. Sresku vodnu školu završio 1963. godine u Kaštel Starom (Hrvatska). Od 1965. godine, sa malim prekidima, više od dvije decenije bio sam vođa tešanjskih izviđača i s njima učestvovao na brojnim sreskim, republičkim i saveznim izviđačkim takmičenjima i smotrama. Od 1995. godine uključio sam se u rad Odreda izviđača u Čelincu, u rad Predsjedništva novoosnovanog Saveza izviđača Republike Srpske, te sam bio i jedan od glavnih organizatora Međunarodnog tabora izviđača u Mlinskoj rijeci. Godine 1971. odlikovan sam najvišim priznanjem SIJ-a „Zlatnim javorovim listom“, a sljedeće godine bio sam član jugoslovenske izviđačke delegacije u petnaestodnevnoj posjeti poljskim harcerima. U martu 1998. bio sam učesnik međunarodnog skautskog kampa u Kanderštegu u Švajcarskoj».
Saznali smo da je pokrenuo i uređivao brojne izviđačke listove: „Soko“ (1963), „Tabor“ (1965), „Plamen“ (1973), „Mlinsku rijeku“ (1977), „Izviđačku riječ“ (1978), „Amajlija“ (2000), „Polaznik“ (2001).
Naš legendarni Slavko Butina, u Biltenu V smotre izviđača BiH u Čapljini, povodom 20 godina SIBiH, u rubrici Istaknuti likovi za njega je napisao:
Čapljina 1972, Momčilo Spasojević-Čile (u sredini donjeg reda) sa izviđačima iz Tešnja„ČILE", nastavnik, starješina tešanjskog odreda i tabora.
Ravnopravan sa svojim mladim sugrađanima. Bez kompleksa nastavnika koji njima predaje. Drug. Tiho, nenametljivo djela, tako da oni rade, da vode, a on je prisutan, bez povrede prava ličnosti i kolektiva. Smiruje riječju, djelom, pokretom. A oni, izviđači, mladići i djevojke, kao da slijede svoga Čileta. Ne znamo zbog toga da je neko slab student, đak, radnik, dijete u porodici.“
U 4. broju „Mlinske rijeke“, glasila međunarodnog izviđačkog tabora, Momčilo Spasojević je u članku „Između žutog i zelenog lista“, ispisao neku vrstu sopstvene lirske izviđačke biografije, odakle prenosimo neke izvode:
Ravnopravan sa svojim mladim sugrađanima. Bez kompleksa nastavnika koji njima predaje. Drug. Tiho, nenametljivo djela, tako da oni rade, da vode, a on je prisutan, bez povrede prava ličnosti i kolektiva. Smiruje riječju, djelom, pokretom. A oni, izviđači, mladići i djevojke, kao da slijede svoga Čileta. Ne znamo zbog toga da je neko slab student, đak, radnik, dijete u porodici.“
U 4. broju „Mlinske rijeke“, glasila međunarodnog izviđačkog tabora, Momčilo Spasojević je u članku „Između žutog i zelenog lista“, ispisao neku vrstu sopstvene lirske izviđačke biografije, odakle prenosimo neke izvode:
„Reci mi sad, kad već prošlo je sve:
časi bolni i dani dragi, lepi…“
Ne znam kako, ali želio bih da prenesem poneku iskricu koja tinja ispod pepela moga zaborava i zapalim vatru u makar jednom mladom srcu, koja bi se, u ovom surovo ledenom svijetu, širila dalje. Možda bih to mogao učiniti prisjećanjem nekog dalekog sunčanog izviđačkog jutra, jutra nadanja i strepnji.
Sa prvim zelenim listom budio se u nama nemir i radosni treptaj i izviđačka krv je počinjala da buja i pjeva u venama. Prije nego što bi utihlo posljednje školsko zvono, bacali smo đačke torbe s knjigama, pakovali rance i kretali na logorovanja, ostavljajući u žurbi vrata doma otvorena. Voljeli smo taj život kad kudrava mladost prirodom luta, a ljepota i radost smiješe se iz svakog cvijeta. Bio je to život nalik na snove. Bajka nas je vodila za ruku i svaka radost i sreća činili su se tako lako uhvatljivim. Nismo brinuli, živjeli smo.
Sve je za nas imalo neodoljivu privlačnu snagu, a priroda je krila mnoštvo golicavih tajni. Svuda, od žbuna do žbuna, krila se poneka sitna ljepota, a od proplanka do proplanka iznenađenje i radost: srna preplašena našim lakim korakom, slasna gljiva ili rumena jagoda obasjana prvim jutarnjim suncem.
časi bolni i dani dragi, lepi…“
Ne znam kako, ali želio bih da prenesem poneku iskricu koja tinja ispod pepela moga zaborava i zapalim vatru u makar jednom mladom srcu, koja bi se, u ovom surovo ledenom svijetu, širila dalje. Možda bih to mogao učiniti prisjećanjem nekog dalekog sunčanog izviđačkog jutra, jutra nadanja i strepnji.
Sa prvim zelenim listom budio se u nama nemir i radosni treptaj i izviđačka krv je počinjala da buja i pjeva u venama. Prije nego što bi utihlo posljednje školsko zvono, bacali smo đačke torbe s knjigama, pakovali rance i kretali na logorovanja, ostavljajući u žurbi vrata doma otvorena. Voljeli smo taj život kad kudrava mladost prirodom luta, a ljepota i radost smiješe se iz svakog cvijeta. Bio je to život nalik na snove. Bajka nas je vodila za ruku i svaka radost i sreća činili su se tako lako uhvatljivim. Nismo brinuli, živjeli smo.
Sve je za nas imalo neodoljivu privlačnu snagu, a priroda je krila mnoštvo golicavih tajni. Svuda, od žbuna do žbuna, krila se poneka sitna ljepota, a od proplanka do proplanka iznenađenje i radost: srna preplašena našim lakim korakom, slasna gljiva ili rumena jagoda obasjana prvim jutarnjim suncem.
Štab Međunarodnog izviđačkog kampa u Mlinskoj rijeci – Momčilo Spasojević stoji
U svom logorskom carstvu živjeli smo po sopstvenoj mjeri, sami sebi zapovijedali i sami sebe slušali… Sa osvitom novog dana i ponovnim rađanjem sunca rađale su se nove iluzije i nove radosti. Budili smo se nasmiješeni, trljajući snove u očima. Neponovljiva ljepota je bila život, dok su tiho prolazili zlatni ljetnji dani. Naveče, na prastaroj mjesečini, dok su na nebu zvijezde sjale julski umorno, okupljali smo se oko logorskih vatri, gdje priči i pjesmi nije bilo kraja. Prijatne ljubičaste večeri su nam bili topli majčinski prekrivači ispod kojih bi konačno, umorni i uljuljkani tihim korakom požarnog i žuborom rječice, opijeni radošću i mirisom svježeg sijena iz ležaja, tonuli u duboki slatki san.
Ali bilo je i dana kada nebo prekriju tamni prijeteći oblaci, jezivo zahuči drveće i vjetar svom silinom naleti na naše platnene kućice i, zapjenjen od bijesa, raskida oblake koji po nama puštaju silne količine kiše. Ubrzo, nemoćan da nas slomi, silnik bi odlazio prijeteći osvetom narednog ljeta. Obično je to bila i najava kraja ljeta, pa smo se vraćali kada prvi žuti list zaplovi rijekom: odrasliji, zdraviji, bolji…
Ništa nismo imali, a cijeli svijet je bio naš!
Poslate fotografije te ostale dokumente koji odslikavaju jedno vrijeme, prošlo ali i sadašnje, objavljivat ćemo naknadno, očekujući priloge ovog nadasve dobrog čovjeka i našeg izviđačkog druga.
No comments:
Post a Comment