IZ ISTORIJE IZVIĐAČA – Logor "Mlade Bosne" u Poljavnicama kod Bosanskog Novog 1955.

On mi je ostao u sjećanju po kišnom vremenu, po polaganju partizanskog kurira i po boji Sane i Une. Srećom, šatore smo naučili dobro okopavati, inače bismo plivali. Možda se to nekome i desilo, pa je u praksi shvatio da to nije priča za malu djecu. Rekao bih da je pokojni Franjo Vrankić bio načelnik logora, a kapetan Ibro Međedović starješina. Nekako mi to prirodnije zvuči (čini mi se da je Eške Smajević tu malo pogriješio). Franjo i Paula Juričić su najbolje pjevali, i izviđačke, i partizanske, i dalmatinske, i neke starinske šlagere, koje sam samo na logorima i čuo.


Uslovi za vještarstvo Partizanski kurir nisu, čini mi se, bili uvijek i svugdje isti. Na marš od 100 kilometara nas je vodio kapetan Međedović i tada smo vidjeli koliko je on bio dobar čovjek, kada nas je tješio i bodrio, jer nas je kiša pratila skoro cijelo vrijeme. Imali smo šatorska krila, ali je ipak moral bio u priličnom padu.
Izašli smo iz Bosne u Hrvatsku u Dvor na Uni i ponovo ušli u Bosnu da bismo se vratili u logor. Šutnja od 24 sata je, naravno, bila najteža. Sjećam se da je Aljo Melez maltene pao u depresiju kad ga je Ibro Međedović navukao na tanak led, pa on progovorio. Međutim, dozvolio mu je da šuti novih 24 sata, što je on dovršio po povratku u logor. Ja sam se vadio sviranjem na fruli, što se ipak nije moglo podvesti pod razgovaranje, a vjerujem da je i pomagalo na maršu.
Ta moja frula je slučajno zalutala u jednom paketu iz Belgije od prijateljice mojih roditelja: obična francuska blok-flauta za nastavu muzičkog u školama, od bijele plastike sa piskom bordo boje, koji se skidao i stavljao u džep, a frula za pas, kako je i red po narodnoj izreci. Kasnije sam shvatio da sam pogrešno naučio tzv. prstomet, ali bilo je kasno da se tu nešto mijenja. Sve što se moglo svirati pod korak dobro je došlo, pod uslovom da nije previše komplikovano i da je u C-duru. Pošto je naš vod »Soko« često išao na izlet na Skakavac i Bukovik, u povratku, obično u sumrak, negdje od Nahoreva, pa preko Jagomira i stadiona Koševo pa sve do Izložbenog paviljona na uglu Kralja Tomislava i Titove, sve pod korak trap-trap po asfaltu, a ja sviraj li sviraj. Jer tada nije postojala autobuska linija prema Pionirskoj dolini, od zbornog mjesta i do zbornog mjesta išlo se pješke.
Kad mi je frula iz čista mira pala na led na zimovanju na Romaniji 1957. i pukla posred srijede kao da je od stakla, bilo je dramatično. Hitno sam pisao u Belgiju i uskoro dobio novu, koju sam dooobro pazio da ne ispadne.

Već 1955. godine Sana je bila sva smeđa od prijedorske tvornice celuloze (Bosna i Hercegovina je sa svojom baznom industrijom bila super dobro zagađena), a Una (do Sane) prekrasno zelena. Nažalost, logor se nalazio na desnoj obali Une, nešto ispod sastavaka dvije rijeke, a Sana se uliva s desne strane i oboji Unu u smeđe. Tako da smo zelenu Unu mogli samo sanjati.
Bilo je i ovo: u I četi Romanijskoj, čini mi se u vodu »Orao« bio je izviđač prezimenom Halvo, zvani Zlatar (otac mu je držao zlatarsku radnju u čaršiji). Znao je doći kuharici teta-Taliji Kovač s tri porcije i reći »Za mene, za Zlatara i za Halvu«, a jadna teta Talija je bila em lakovjerna, em nije dobro poznavala sve članove logora u glavu, pa bi mu nasula tri ručka, a on onda odnesi u svoj vod na kolektivno kusanje.

Vladimir Osipov-Repeta