JEDNOM SE DESILO

Dobro jutro, draga izviđačka populacijo. Ovo javljanje je više odraz griže savjesti prema mom vrlom drugu Vesku nego rezultat stvarnog razloga za javljanje. Blog čitam svaki dan redovno i mogu vam reći da sam više nego impresioniran našim starim izviđačkim drugom Vladimirom Osipovim-Repetom. Dok se ja još borim da ustanovim da li sam u izviđače ušao 1956. ili 1957, da li je vod "Lasta" prvi, drugi ili treći, četa Igmanska također, čovjek k'o iz rukava sipa podatke kao da je sve to jučer bilo. Aferim, profesore.
O našoj dragoj Muhici, planinki, brđanki Gorani, odnedavno Little Jo, da ni ne pričam. Nju danas spominjem iz jednog sasvim drugog razloga. Vjerovatno pogađate kojeg. Mislim da je to nešto zbog čega svi koji je znamo trebamo biti ponosni na nju. Knjigu – udžbenik, djelo njenih ruku i uma, koji mi je poslala očekujem sa nestrpljenjem. Još jednom joj čestitam u svoje, a nadam se da se nećete ni vi naljutiti ako to uradim i u vaše ime.
A sada malo o izviđačima i mojoj, malo pretenciozno rečeno izviđačkoj karijeri. Danima prebirem po glavi smotre, logore, bivake i ostale akcije u kojima sam tokom deset aktivnih godina učestvovao, sve u pokušaju da napravim top-listu. Koji događaj je za mene bio vrhunac, nešto na šta sam posebno ponosan. Poslije velikog spremanja i očišćenja prašine sa događaja, normalno kojih se sjećam, na površinu ispliva sreska smotra izviđača Sarajeva na Palama. Da ne bih demantovao već naprijed napisano, ne sjećam se koje godine je to moglo biti. Možda 1959. ili 1960. To će najbolje znati Alija Melez-Aljo, jer u toj priči se on pojavljuje kao glavni glumac. Smotra na Palama, ili možda nije smotra, ali je prvenstvo i takmičenje u orijentacionom krosu sigurno. Ja se na licu mjesta ni pod razno nisam našao kao takmičar, jer svaki moj pokušaj u toj disciplini se obično završavao k'o sa Mujom iz vica sa mačkom. Donijela Fata mačku u kuću. Mujo je ne može očima vidjeti i poslije nekoliko dana odluči da je izbaci van. Odnese je u drugu ulicu i, prije nego je on nazad, mačka u kući. Drugi dan je odnese na drugi kraj grada. Rezultat isti. Treći dan je odnese u šumu i ostavi. Na povratku kući zaluta. Zove Fatu: "Je li mačka došla kući?". Fata odgovori da jeste. "Molim te, daj mi je malo na telefon", kaže Mujo. E, takav sam vam i ja bio u mojim krosevima. Bez mačke i telefona ništa. Na Palama se skupilo sve što vrijedi u toj disciplini. "Pavle Goranin" apsolutni favorit. Vođa tima visoki crni Paja, geometar po zanimanju. Godinama nepobjedivi. U našoj Čičinoj ekipi (prvi put ga vidio) Aljo, tek friško pristigao iz vojske. On je vođa. Drugi Gunđo (imali i mi geometra). Poslije njih dvojice potop. Trebao biti Ćelo – Mustafa Čelebić, ali iz nekog razloga nije mogao doći. Ko je trebao biti četvrti, da se ne bih demantovao, ne sjećam se. Nastala panika. Takmičenje samo što nije počelo, a ekipe nema. U toj situaciji uhvate Radeta-Kroku i mene, jer smo u neznanju bili neoprezni i radoznali. Finale pogađate. Ekipa startovala u sastavu Aljo, Gunđo, Kroko i moja malenkost. Našavši se u nebranom grožđu, zadao sam si zadatak da stignem na cilj. I još važniji – da se ne izgubim usput, pa da me moja ekipa ne mora tražiti. Mislim da smo prešli oko 30 km. Aljo, mlad, pun snage i kondicije nabijene u vojsci. Forsira tempo, a ja lepršam za njim k'o zastavica. Gunđo i Kroko također. Trčali smo, padali u nesvijest, dizali se, umirali, pa sve ispočetka. Rezultat, mislim da je to bila prva Čičina pobjeda, ili ako ne to, prva nakon dugog niza pobjeda "Pavla Goranina". Da ne bih pokvario utisak, nikad više nisam ni pomislio učestvovati u orijentacionim krosevima. Ostao ovjenčan slavom pobjednika do današnjeg dana.

Toliko od mene. Sada odoh gledati F1 na TV.

Ćao vam, Dado Hegenberger