IGRAM SE ASOCIJACIJA (4)

(Planinke odreda izviđača „Slaviša Vajner Čiča“ na proslavi Dana borca u Vrdniku, Fruška gora, davne 1966. S lijeva na desno: Goranka Mirić [u prvom planu], Jasna i Azra Alić, Zilha Pinjo, Azijada Jaganjac, Ljilja Bodnaruk, Mila Šehagić, Tilda Romano, Sanela Brčić, Ranka Šipka, Ljilja Pitić, Mia Kordić, Gina Kabiljo i Olja Đurašković. Naravno, sva su prezimena djevojačka. Slika se klikom može povećati.)

1966. Za moju generaciju veoma važna Smotra SIJ-a na Fruškoj gori u selu Vrdnik, ispod Iriškog venca. Zašto je bila važna?

Na toj smotri smo nekako stasali u prave izviđače-planinke, gro odreda. Konačno smo bili bliže brđanima nego poletarcima! 13 i po, nije šala!

Logor je bio smješten u voćnjaku jednog seoskog imanja, gazdarica se zvala teta Julka. Moj mali brat Neven, tada sedmogodišnjak, igrao se po cijele dane s njenim pilićima. Inače, po logoru su slobodno šetale guske, koke, patke... Nama, gradskoj djeci, ekskluzivna prilika da te životinje vidimo i izvan slikovnica i enciklopedija.

U blizini logora nalazio se neki stadiončić, lokalno igralište, tačnije, blatište. Po njemu su, također, šetale pernate životinje. Omiljeni sport Mileta Dodoša, našeg kuhara iz kluba brđana „Bratstvo“ i Cobera (tada vodnika legendarnih „Ljubičica“) bilo je gađanje te peradi strijelama iz improviziranog luka, bez namjere da ih povrijede (strijele su bile tupe). Pri tome je Mile nosio neki smiješni šeširić sa zataknutim perom. Uniforme “Ljubičica“, pa i Coberova, po posljednjoj modi, bile su skrojene poput „frulica“, uske, da uže ne mogu biti. Bio je dovoljan jedan širi, neoprezni „raskorak“ izazvan klizavim, blatnim terenom i... jedna se planinka morala uhvatiti igle i konca!

Frušku goru pamtimo po Coberovim „Ljubičicama“ (on je o tome na ovim stranicama detaljno pisao), ali i po velikom podvigu naše generacije: polaganju izviđačkog kurira.

Kakvo uzbuđenje! Pretpostavljate da je meni teško pala i šutnja i gladovanje, ali ipak je najupečatljiviji dio bio takozvano „samovanje“. Naš neizbježni načelnik Zlatan odveo nas je u šumu (Ljiša Bodnaruk kaže na groblje!?), rasporedio ispod drveća, naredio nam da zaspemo i – otišao! Svi smo mislili da smo kilometrima udaljeni jedni od drugih, da smo sami – ne u toj šumi, nego na cijelom svijetu. Zvjezdano nebo jedva se vidjelo kroz guste krošnje iznad nas. Šuma je proizvodila svoje uobičjene zvukove, a te noć pridružilo im se i kucanje nasih (uplašenih? nikad ne bismo priznali!) srca... I gle čuda – zaspala sam! Taman kad sam „ušećerila“, Zlatan me prodrmao, probudio i onako bunovnoj izdiktirao poruku koju sam morala zapamtiti, kao pravi kurir, i kasnije je u logoru „izrecitirati“. Krenula sam stazom kroz šumu ponavljajući u sebi poruku (ponavljanjem se najbolje pamti!): „Neprijatelj nadire iz pravca Ruma-Vrdnik, osigurati povlačenje žena, djece i staraca. Komandant“. (Da se ne bih kitila tuđim perjem, tekst poruke su mi „iz cuga“ izrecitovale Mia Kordić i Ljiša Bodnaruk.) Osjećala sam se kao pravi mali partizan, neustrašivo i važno. I uspjela sam! Te noći iz mene su iščilili zadnji ostaci Muhice iz Foče i postala sam prava, pravcata planinka.

Gorana Jovanović