Kakvog li iznenađenja! Na našem blogu, gdje se ispisuju stranice istorije sarajevskih izviđača, svoj prilog poslala je i svima nama znana Zvjezdana Jovanović, koju mnoge generacije mlađih izviđača i planinki poznaju pod jednostavnim imenom "naša teta Zvjezdana". Njeno podsjećanje na događaje od prije 52 godine sa posebnim zadovoljstvom evo sada i objavljujemo. Neka ovaj prilog bude podstrek svim onim znanim i neznanim, svim onim koji listaju blog, svim onim koji su na komentarima nešto obećali, svima koji još nisu otvorili svoje albume ili kutije uspomena, da ih uskoro očekujemo. A Zvjezdani, uz zahvalnost za njen trud, želimo dobro zdravlje i uvijek veseli osmijeh.
Redakcija bloga "Sa izviđači"
POSVEĆENO VLADIMIRU OSIPOVU...
„Dragi Repeta, puno me je obradovalo tvoje javljanje. Mislila sam, gdje li si? Ti si moj prvi izviđački autoritet. Kakav Gojko! Meni je bio suprug a vama autoritet...“
1956-ta godina. Meni je 25 i imam kćerku od 3,5 godine. Nisam se još snašla ni kao supruga ni majka, a počinju nas opsjedati neki 18-godišnjaci – za mene pravi Marsovci. Spremaju nekakav logor na Drini, kod Foče. U našu ostavu dovlače neke ogromne sanduke, posuđe, hranu Crvenog krsta, velike UNRINE konzerve putera i sira, šatore, deke i svašta nešto... i usput nagovaraju i mene da idem s njima. S malim djetetom na Mars? Tako sam mislila ali, mlado-ludo, pristala i – 30 godina ostala. Kao kamen stanac. Generacije dolaze i prolaze, a ja sam stalno tu...
Vratiću se na početak. Avantura me privlači. Puno krasnih mladih ljudi obećava da će paziti i mene i moju troipogodišnju Goranu i da će nam sigurno biti dobro i lijepo. I bi tako.
Bila sam planinar, imam ruksak, torbicu, „provijant-kutiju“, gojzerice, vjetrovku... nađoše i meni i Gorani uniformu i to je sve što mi je, kao, trebalo za 20 dana logorovanja...
Ulazimo u voz za Foču. Vagon bez kupea. Sa strana po jedna dugačka klupa. Sva mjesta već popunjena. Nas dvije „novopečene“, moje dijete i ja, svi gledaju i misle „Bogo mili, ko li je ovo?“ Moj dragi suprug nas i ne gleda. Nema vremena. Ulazi neki momak strogog izgleda. Provjerava nešto, daje nam karte. Valjda nekakav vođa puta, mislim. A bio je to Vladimir Osipov. Vidim ja da se njega mora slušati, a što se mora... izdržaćemo tih 20 dana. I jeste bio strog – stroži od samog Gojka. Ali, nekako sam ga odmah zavoljela...
Redakcija bloga "Sa izviđači"
POSVEĆENO VLADIMIRU OSIPOVU...
„Dragi Repeta, puno me je obradovalo tvoje javljanje. Mislila sam, gdje li si? Ti si moj prvi izviđački autoritet. Kakav Gojko! Meni je bio suprug a vama autoritet...“
1956-ta godina. Meni je 25 i imam kćerku od 3,5 godine. Nisam se još snašla ni kao supruga ni majka, a počinju nas opsjedati neki 18-godišnjaci – za mene pravi Marsovci. Spremaju nekakav logor na Drini, kod Foče. U našu ostavu dovlače neke ogromne sanduke, posuđe, hranu Crvenog krsta, velike UNRINE konzerve putera i sira, šatore, deke i svašta nešto... i usput nagovaraju i mene da idem s njima. S malim djetetom na Mars? Tako sam mislila ali, mlado-ludo, pristala i – 30 godina ostala. Kao kamen stanac. Generacije dolaze i prolaze, a ja sam stalno tu...Vratiću se na početak. Avantura me privlači. Puno krasnih mladih ljudi obećava da će paziti i mene i moju troipogodišnju Goranu i da će nam sigurno biti dobro i lijepo. I bi tako.
Bila sam planinar, imam ruksak, torbicu, „provijant-kutiju“, gojzerice, vjetrovku... nađoše i meni i Gorani uniformu i to je sve što mi je, kao, trebalo za 20 dana logorovanja...
Ulazimo u voz za Foču. Vagon bez kupea. Sa strana po jedna dugačka klupa. Sva mjesta već popunjena. Nas dvije „novopečene“, moje dijete i ja, svi gledaju i misle „Bogo mili, ko li je ovo?“ Moj dragi suprug nas i ne gleda. Nema vremena. Ulazi neki momak strogog izgleda. Provjerava nešto, daje nam karte. Valjda nekakav vođa puta, mislim. A bio je to Vladimir Osipov. Vidim ja da se njega mora slušati, a što se mora... izdržaćemo tih 20 dana. I jeste bio strog – stroži od samog Gojka. Ali, nekako sam ga odmah zavoljela...
Štab logora: (s lijeva na desno) Paula Juričić, Gojko Jovanović, Ubavka Cikota, Alija Melez, Vladimir Osipov-Repeta i Slavek (prezime ne znamo), a raportira Fuad Šišić-Šiške.
Paula Juričić i Alija Melez
Stigoh tako na svoj prvi logor, zaljubih se u te lude izviđače i ostadoh s njima punih 30 godina. Prve godine odmah sam postala sekretar odreda, a starješina je tada bio naš predivni Božo Sekulić. Gospodin par ekselans, direktor štamparije „Oslobođenja“.
Fotografija sa jedne od prvih skupština OI "SVČ" – (s lijeva na desno) Slavek (prezime nepoznato), Milana Langhofer, Božo Sekulić, Ubavka Cikota i Fuad Šišić-Šiške
Bio je tu s nama u starješinstvu još jedan pravi gospodin, direktor „Ozebiha“, Fajo Ibrulj. Prihvatiše me i pomogoše da zavolim tu prekrasnu organizaciju. Baš za cijeli život...
Zvjezdana Jovanović
No comments:
Post a Comment