BLOG NAS JE SASTAVIO – NJEMU HVALA...

Krajem maja stiže haber putem elektronske pošte da naša urednica-blogerica Zlatica Ninić-Banović želi u Sarajevu okupiti staru izviđačku raju iz Novog Sarajeva, prije svega iz svog odreda „Boriša Kovačević“, a i svi ostali su dobrodošli. Sastanak pred Domom izviđača u subotu, 7. juna u 19.30, pa ko dođe...
Kojim je sve kanalima vijest putovala, teško je zaključiti, ali, pročulo se i „reunion“ se dogodio!
Te subote pljuštala je cijeli dan ona prava sarajevska kiša, prijeteći da potopi sve naše dobre namjere da se susretnemo nakon jako mnogo godina, neka poznanstva obnovimo a neka tek steknemo „uživo“ jer su začeta elektronskim, virtualnim putem, preko bloga. Sramota je reći, ali jedna od nas Čičinih planinki pitala je drugu da li se akcija odgađa zbog nevremena? Odgovor je bio „Mi jesmo slatki ali nismo od šećera i nikada vremenski uvjeti nisu izviđačima diktirali njihove akcije!“
Međutim, nebo se smilovalo i, kad je počelo okupljanje pred Domom izviđača (tačnije, pred zatvorenom kapijom jer je sada tamo smještena osnovna škola „Silvije Strahimir Kranjčević“), kiša je potpuno prestala. Kada smo Cober i ja stigli, već je za postrojavanje bila spremna Olja Đurašković, koja živi u Beogradu, a onda su počeli stizati Maša Đikić sa svojom divnom suprugom Jadrankom, pa Buca (Jasminka Alikadić-Mulahusić), onda naša „virtualna“ Zlatica Ninić-Banović, također iz Beograda, zatim Mustafa Čelebić-Čelo, Željko Majstorović, Jasna Ibrulj-Šantić, Enes Arifhodžić i na kraju Ljiljana Obrenović, poznatija kao Ljiša Bodnaruk, koja se sasvim slučajno taj vikend zatekla u Sarajevu (gle čuda, i ona živi u Beogradu!), javila meni i... doživjela iznenadni susret sa starom izviđačkom rajom.



Zlatica sa spomen-maramom sa potpisima


Grljenju, ljubljenju, prepoznavanju, upoznavanju i slikanju na tijesnom, strmom prostoru pred kapijom Doma u kraj je stala glavna organizatorica Zlatica, podijelivši nam izviđačke marame koje je sašila baš za tu priliku. Odmah smo ih stavili prisjećajući se kako se ono veže, je li „desni preko lijevog ili lijevi preko desnog“. Uvijek praktična Olja jednostavno je izvadila pleteni izviđački čvor i riješila problem!
Najbliža kafana bila je „Lovac“, a gdje bi se drugo raja mogla družiti nego u kafani u kojoj smo se i ranije često okupljali nakon sastanaka u Domu izviđača! Nažalost, tamo su drmali narodnjaci i nije se moglo razgovarati, što nam je bio glavni cilj. Kud ćemo, šta ćemo, subota uveče, nismo ništa rezervisali... Uto će se naš ministar za turizam Enes uhvatiti mobitela i riješiti dilemu „iz cuga“. Pravac – bivši „Amerikanac“ a sada „FELINI“, elitno mjesto, sigurno puno, ali za VIP-ovce kao što smo mi moralo je biti mjesta! Doduše, za početak u bašti (mi se đuturumi prepali za zdravlje bubrega i ostalih obližnjih organa), ali smo uskoro dobili mjesto u samom lokalu.



Opet skupa: Cober, Jasna, Čelo, Jadranka, Maša, Olja, Ljilja i Gorana

Zlatica, organizirana kakva jeste, poslala je u krug teku-spomenar, jednu maramu da se svi potpišemo... red razgovora o sadašnjosti, red o prošlosti, red slikanja, „sjećaš li se ovoga“, „a znaš kad smo ono“, „a ti si iz Čiče?“, „a ti si iz Boriše?“ red smijeha, red sjete i nostalgije... Čudi me samo da nismo zapjevali ni jednu izviđačku... I tako do iza ponoći. Ostali bismo mi još ali konobari spremili metle.



Buca, Željko, Zlatica i Enes ponovo nakon dugog niza godina

Opet grljenje, ljubljenje, razmjena brojeva telefona i mail-adresa, „moramo ovo ponoviti“ i „ drugi put maksuz pozvati sviju do kojih se može doći“, „javi se na blog“...
Dva specijalna bisera večeri: nazvali smo u neko doba našeg blogerskog starješinu Veska u London, pa nek' košta šta košta (Enesa, naravno), a drugo, Ljiša je bez greške ponovila poruku sa izviđačkog kurira kojeg smo polagali na smotri SIJ-a na Fruškoj gori 1966! „Neprijatelj nadire pravcem Ruma-Vrdnik. Obezbijediti povlačenje žena, djece i staraca. Komandant.“! Svaka čast, Ljišo!
Izvještaj kasni skoro sedmicu jer su se čekale slike a i da Zlatici proradi računar. (Ah, kada li će se to desiti?) Željeli smo da se ona prva oglasi, ali meni je starješina Vesko naredio da to ja uradim, čisto ovako novinarski, informativno, a da svi to veče prisutni blogeri napišu što prije po bar nekoliko riječi jer je svako od nas sigurno drugačije doživio ovaj prvi ali sigurno ne i posljednji izviđačko-blogerski susret. Pa, bujrum!

Gorana Jovanović