"Dragi moji, ne morate me strašiti ničim. Ni sada se ne javljam s namjerom da napišem kao neki prilog za blog. Ne ljutite se na mene. I ne iznenađujte se. Nisam mnogo vrijedna kada je u pitanju uobličavanje vlastitih uspomena i pisama. A i klonim se toga. U kući mi računar uglavnom služi za montiranje emisija, a na poslu sam takođe non-stop vezana za njega. Dakle, osim kad ne moram, puštam ga da spava i odmara se. Ponekad otvorim našu web-stranicu i onda to iščitavam do kasnih sati, prebirem uspomene i... ne mogu više uopšte zaspati.
U Pragu osula kiša. Ni u Sarajevu je nisam voljela. Jedino mjesto na svijetu gdje sam joj se skoro radovala je Boračko jezero. Ne znam zašto, ali tada u toj davnoj 1968. godini, šum kapi koje padaju na šatorsko krilo nada mnom doživljavala sam kao najljepši zvuk i najljepšu moguću uspavanku. Ostalo mi je to do danas. Odraz mira i sklada sa prirodom. A nije da je to bila moja jedina izviđačka kiša – u Moluntu nas je potapala nekoliko puta tokom jednog jedinog logora. Tada mi je moj mlađi izviđački buraz Mušto darovao i nadimak Komarac, što je valjda bila moja slika i prilika.
U Pragu osula kiša. Ni u Sarajevu je nisam voljela. Jedino mjesto na svijetu gdje sam joj se skoro radovala je Boračko jezero. Ne znam zašto, ali tada u toj davnoj 1968. godini, šum kapi koje padaju na šatorsko krilo nada mnom doživljavala sam kao najljepši zvuk i najljepšu moguću uspavanku. Ostalo mi je to do danas. Odraz mira i sklada sa prirodom. A nije da je to bila moja jedina izviđačka kiša – u Moluntu nas je potapala nekoliko puta tokom jednog jedinog logora. Tada mi je moj mlađi izviđački buraz Mušto darovao i nadimak Komarac, što je valjda bila moja slika i prilika.
Na Romaniji nam je kiša skoro prekinula marš, na koji sam se „utrpala“ kao četrnaestogodišnji djevojčurak. I u Zatonu, mom prvom logoru, naravno je padala i od izvorčića gdje smo se umivali, a, čini mi se i radili nekakvu jutarnju gimnastiku, pravila omanja jezera. Zbog ovog drugog joj nisam nikad zamjerila. Jedino je bilo loše što su nam tada zabranjivali i kupanje. Tih što su se iskreno brinuli za naše zdravlje bilo je više, ali ja sa Zatonom spajam prije svega čika-Gojka i tetu Zvjezdanu. Tada sam ih prvi put vidjela i zavoljela. Tada sam dobila i prvog, starijeg brata Mašu. Koju godinicu poslije još jednog, Špicu. A kada smo već kod Zatona i ja se, kao i Gorana, sjećam brđanskih plesova, na koje smo mi malešni uglavnom pogledavali iz prikrajka. Za mene je do dana današnjeg ostao neprevaziđeni pojam plesa, kada zaigraju Dado Hegenberger i Jasna Baturina. A to sudeći i sa ove vremenske distance, sigurna sam nije posljedica činjenice da plesati nikad nisam pošteno naučila.
Naučila sam, ali, da osim vlastite porodice postoji i ta šira, druga porodica, da postoje ljudi koji su spremni roditeljski se pobrinuti za tuđu djecu i da je moguće imati braću i sestre i kada nismo istog roda. Za jedinčad, kakva sam bila i ostala, to su veliki darovi u životu. A na to mislim, mili Veskovići, i kada vam ne pišem. Na sreću, kiša u Pragu polako prestaje. Inače, ko zna dokle bi trajalo i čim bi završilo ovo bubnjanje uspomena. Svako dobro,
Naučila sam, ali, da osim vlastite porodice postoji i ta šira, druga porodica, da postoje ljudi koji su spremni roditeljski se pobrinuti za tuđu djecu i da je moguće imati braću i sestre i kada nismo istog roda. Za jedinčad, kakva sam bila i ostala, to su veliki darovi u životu. A na to mislim, mili Veskovići, i kada vam ne pišem. Na sreću, kiša u Pragu polako prestaje. Inače, ko zna dokle bi trajalo i čim bi završilo ovo bubnjanje uspomena. Svako dobro,
Vaša Goranka"
No comments:
Post a Comment