KAFA SA COBEROM

Cobera znam više od 40, možda i 50 godina, a sa čovjekom nikad nisam popio kafu. Ta mi se prilika i zadovoljstvo pružili ovih dana, kada sam bio u Sarajevu. Naime, Cober i ja smo ista generacija, on je, istina, mlađi godinu dana. Ali Cober i ja smo nekako u isto vrijeme postali izviđači, s tim da ni on ni ja nismo sigurni je li to bilo 1957. ili 1958. godine.

Cober i ja u tih 50 godina zajedničkog izviđačkog života sretali smo se stotine puta i uvijek smo jedan drugom govorili vozdra i ponašali se kao stari poznanici i drugari, kao da jedan o drugome znamo sve. To smo potvrdili sjedeći ovaj put uz našu prvu kafu. Podsjetili smo se na naše zajedničke uspomene.

Naime, podsjetili smo se izviđačke škole na Palama 1960. i 61. godine, na kojoj smo oba bili, prisjetili smo se Doma izviđača, gdje smo se sretali desetine puta, prisjetili smo se Kalovitih brda i kamina u Izviđačkim domovima, gdje smo uz gitaru i pjesmu bezbroj puta sjedili jedan do drugog , logorovanja u Moluntu, gdje smo zajedno logorovali, i drugih izviđačkih akcija na kojima smo učestvovali.
Podsjetili smo se na naše zajedničke drugove, izviđače i planinke. I Cober i ja smo se gotovo takmičili ko će se više sjetiti naših zajedničkih drugara iz sarajevske izviđačke organizacije. I nema smisla nabrajati sve one kojih smo se sjetili, jer je ostao i veliki broj koje smo ovaj put zaboravili. Istina, Cober je bolji u pamćenju likova izviđača i planinki,pa vjerujem da je više od mene ostao u njihovim pamćenjima. Moram ipak da izdvojim naša zajednička sjećanja na pokojnog Gojka i Zvjezdanu Jovanović. Cober i ja smo mišljenja da je to dvoje izuzetnih, divnih i plemenitih ljudi dalo poseban ukus i vrijednost sarajevskoj izviđačkoj organizaciji. Ja, kao izviđač "Mladog radnika" i "Boriše Kovačevića", gotovo da sam bio zavidan izviđačima iz "Čiče". Nisu oni bili bolje organizovani od nas, nisu nas ni pobijedili na orijentacionim takmičenjima, nisu imali ni više članova, ali ipak oni su imali jednu drugačiju organizaciju, jednu veliku porodicu koja je zračila toplinom i ljubavlju. Mi smo imali dobre starješine, najčešće vojna lica (Carević, Lazarević, Todović, Kukić i drugi), a oni su imali Gojka i Zvjezdanu. Naše starješine su najčešće nosili svoje uniforme, a Gojko i Zvjezdana uvijek su nosili naše uniforme. Naše starješine su bile sa nama prema svojim mogućnostima, a Gojko i Zvjezdana su uvijek bili sa svojim izviđačima. Gojko i Zvjezdana nikad se nisu ponašali kao rukovodioci već kao svi drugi njihovi izviđači, dijeleći sa njima radosti, tuge, uspjehe, neuspjehe, ljubavi i odrastanje. Oni su, jednom riječju, bili jedno veliko srce te organizacije. Zbog njihovog takvog plemenitog i ljudskog odnosa i "Čiča" je morao biti drugačiji. Zato ime Gojka i Zvjezdane Jovanović ostaće kao datum u istoriji sarajevske izviđačke organizacije.

Eto, Cober i ja, poslije 50-tak godina druženja, popili smo našu prvu kafu. Uvjerili smo se da jedan drugome imamo šta reći, kao stari drugari i prijatelji. Zato naša prva kafa je početak jednog novog druženja. Da se ja i on poslije izvjesnog vremena ne bismo pitali gdje i kada smo se sreli, zamolili smo konobara Ivicu iz restorana "Marin Dvor" da ovjekovječi ovaj naš susret. Priznaćete da ne izgledamo tako rđavo kao naše pamćenje.

Iskreno, Emir Omanović