MOJ DOPRINOS PRESTANKU MIROVANJA BLOGA - Goran Rubil

U "Galeriji sjećanja" od 15. marta ove godine objavljena je i fotografija izviđačke kolone u Mostaru iz aprila 1974. godine. Fotografija je snimljena u trenutku kada su se učesnici izviđačkog višeboja u organizaciji Odreda «Midhat Haćam» približavali Partizanskom spomeniku na kojem je položeno cvijeće pored spomen obilježja poginulim borcima. U toj koloni bila je i patrola moga odreda «Josip Jovanović» iz Doboja, i na fotografiji prepoznao sam još nekoliko drugih učesnika. Bilo je to veliko takmičenje, koliko se mogu sjetiti učestvovalo je oko 50 patrola iz cijele Jugoslavije, staza je bila zahtjevna, a samo takmičenje perfektno organizovano (ako se izuzme opredjeljenje organizatora da se na spavanje ide tačno u 22.00). Ne sjećam se ko je osvojio prvo mjesto, ali mi dobojlije bili smo drugi. Nagrada za prvo mjesto bila je šator, ali mi smo se više obradovali našoj nagradi – tada veoma popularnim plavim «kengurkama». Tada je popularisan i skautbol, i u trenutku kada su igrači koji su trebali dohvatiti loptu sa centra približili se lopti, ja sam bacio manji kamen i – pogodio loptu koja se otkotrljala. Nisam ni očekivao da ću pogoditi loptu, ali nisam se ni javio da sam to uradio.

Bio je to i moj prvi susret sa Mostarom, starim mostom, rondoom...ali i ponovni susret sa prijateljima iz drugih odreda, posebno učesnika prošlogodišnje SIGS-ove Škole za načelnike četa sa Boračkog jezera, s kojima smo se družili prošlog jula.

Fotografija koju gledate snimljena je nekoliko trenutaka nakon objavljene u Galeriji. Ceremonijal polaganja cvijeća je završen, i sjedimo na kamenom zidu. S lijeva na desno su: Ševala Pršić, Zoran Rubil, Hajrudin Hasić, Šefika Pršić, Ibrahim Džafić – Bajkan i ja, a, pored nas je jedan izviđač iz Čapljine.

Ali, razlog ovog pisanja je i drugačiji। Trojica sa ove fotografije srela su se i prošle godine। Na sasvim suprotnom kraju Evrope। U Švedskoj, u Helsingboru. Bajkan i Zoran nisu vjerovali u demokratiju na bosanskim prostorima pa su zapucali na drugačiji način – što dalje od Bosne. Mene su ostavili da čuvam otadžbinu i brinem o skautima. Ni ostali sa fotografije nisu u Doboju: Ševala je u Tuzli, Šefika u Zenici, a Hajrudinu je sve to bilo preblizu – pa je otišao u Ameriku. Ali, makar na desetak dana i ja sam stigao do Švedske, u predivan gradić Ulricehamn, pa sa Zoranom do Helsingbora gdje sa porodicom sada živi njegov sin Goran. Iz Norveške je stigao i Bajkan pa smo se okupili kod zajedničkog prijatelja Luke Miloša, koji je okupirao parče zemlje, sagradio drvenu vikendicu i tu provodi slobodno vrijeme. Ovaj put nismo bili oko topografskih karata već oko roštilja. Možete vidjeti da, bez obzira što je proteklo 36 godina od mostarskog takmičenja, i dalje smo॥lijepi...i mladi...Bili su s nama i Šefika, Ševala, Hajro i mnogi drugi dobojski izviđači, u razgovoru koji je tekao. I kao da nije prošao ni jedan dan, mi smo bili zajedno u našoj priči i mladosti, kao nekad na Preslici, Bledu, Boračkom jezeru, Zlarinu...nekom drugom prošlom i ljepšem rodnom gradu Doboju...

Goran Rubil