Moj prijatelj Milenko Popović, prijeratni načelnik IO "20. april" Bosanski Brod, došao mi je jednog dana 1999. g., sa pričom da bih mogla u novoformiranom odredu "Petar Kočić" osnovati četu poletaraca, jer ja radim u osnovnoj školi. "Daj, Milenko, mani, kada sam ja bila izviđač." "Pravila znaš..." "Pravila ne znam jer, kada sam ja bila izviđač, uvijek sam gledala da ih kršim". I tako počesmo mi sa radom: "Sitni dječak Žika-Mika", pa čvorovi ovakvi-onakvi, prva pomoć. I došlo vrijeme za 1. poletarčevu olimpijadu u Bijeljini.
A ono još oskudno poratno vrijeme, sa opremom tanki, slabo se i putovalo. Roditelji se nisu odvajali od djece, boje se, pa još pod šatore. Moji povjetarci (tako sam ih iz milošte zvala) uzgraktali se, kako će sa pozdravom, predstavljanjem, mikrofonom. "Teta Vera, teta Vera" – prava mala djeca. Dođosmo tamo, a ono puno igralište djece. Gledaju druge ekipe, upijaju, zaziru da ne omanu. Prozvaše ih, odoše i ne osvrću se, ne traže me pogledom, već se usredotočili na radne zadatke. Samo mi je bilo žao što im nema roditelja da ih vide. Kako su samo u jednom trenu odrasli, kako su se transformisali, od onih nesigurnih materinih maza postadoše otresiti, sigurni u sebe izviđači koji se zalažu za uspjeh ekipe. Što uradi izviđačka organizacija od bezlične grupe djece. I poslije, kada god sam vodila nove članove ekipe, samo sam gledala tu preobrazbu.
Kada smo došli na taborovanje u Mlinsku rijeku, Jošavka kod Čelinca, iskipali opremu i autobus otišao, vide oni – nema nikakvog objekta, samo grmlje i visoka trava. "A gdje ćemo spavati?" – "Ovdje, do večeri moramo podići šatore". Čini mi se da su suze zablistale za onim autobusom što je otišao. Pada sumrak, priprema se vatra, miriše večera, a veliki klipani jure se sa malima preko šatorskih konopaca, i prva pjesma preko razglasa i prvi stisci ruku… Drugari stari šta bi dali za još jedno takvo veče. Sjedimo jednom tako uz Jošavku, a znate kako noći umiju biti svježe i hladne. I teče pjesma tiha, polagana. Tek neko reče Milenku i meni: "Znate li vas dvoje nešto novije?" Počesmo mi, a iz mraka dopre nervozni glas: "Bog te tvoj, kada su ovi rođeni!" I zato sam se obradovala naumu sarajevskih veterana da pomognu oživljavanju rada izviđačkih organizacija. Ako vas zdravlje imalo služi, i ako vas mnogo ne žulja šatorski ležaj, povedite djecu na logorovanje, na izlet. Pomozite im da se organizuju, da skupe opremu, jer ta životna škola ne može se ničim nadomjestiti.
Voli vas teta Vera (to mi je izviđačko ime)
No comments:
Post a Comment