UGASILE SU SE I NEKE NEBESKE ZVIJEZDE, ALI NJIHOVA SVJETLOST JOŠ PUTUJE SVEMIROM

Slavko Butina me je uveo u izviđače i, otada pa do njegove smrti, bili smo iskreni prijatelji, upoznao me sa mnogim ljudima i ukazao mi ogromno povjerenje. S vremenom, naše prijateljstvo uzajamno smo prenijeli i u naše porodice.
Zadnji put sam vidio Slavka kada smo ga posjetili u bolnici Koševo. Bio je teško bolestan, ali i tada je imao snage da se našali.
Slavko je umro 1988. godine. Ova, na izmaku, godina je dvadeseta godina od njegove smrti.
Ne znam zvuči li patetično, ali je nesumnjivo istinito i prijatno primijetiti da je Slavko naša zvijezda izviđačka. Njega nema, ali oni i dalje blješti u našim sjećanjima. Pa šta, ugasile su se i neke nebeske zvijezde, ali njihova svjetlost još putuje svemirom.


























Najsadržajniji opis Slavkove ličnosti napisao je i potresno pročitao Ljubiša Jakšić prilikom komemoracije Slavku u, do vrha punoj, plenarnoj Sali Gradskog komiteta SK. U prilogu sjećanja na Slavka pronašao sam neke od njegovih „minijatura“ objavljenih u časopisu „Porodica i dijete“ iz 1973. godine. Inače je u tom časopisu Slavko pripremao rubriku „U ogledalu dječijih očiju“.
































Prilozi Slavka Butine u rubrici

Bećir Gribajčević-Bećko