BORAČKO JEZERO, LJETO 2008.

(Na ovom našem blogu raspisali se mi stari izviđači o svojim uspomenama, a za to vrijeme na našem svima dragom Boračkom jezeru nova generacija stvara svoje uspomene. Evo šta nam je poslala planinka Ćosić Maša, čija je i mama Tenaida bila „u svoje vrijeme“ aktivna planinka.)

Mama Tenaida-Seka i kćerka Maša u Parizu Mašino logorovanje na Boračkom jezeru ovog ljeta

Boračko jezero sam zavoljela već od prvog logorovanja, i otad se vraćam starom drugu svake godine... Moram da napomenem da sam 2007. godine iz sarajevskog odreda „Bosna 96“ prešla u zenički odred „Lisac“. Prvu smjenu sam propustila zbog obaveza na fakultetu, ali sam zato provela tri nezaboravne smjene od 10. 7. do 6. 8. 2008. Ovo što ću vam dalje napisati jesu moji doživljaji i sjećanje nakon skoro dva mjeseca...

Došli smo na Jezero tog četvrtka u popodnevnim satima. Vodnici su prozivali svoja jata i vodove te ih smještali u šatore. Tih prvih 10 dana na Boračkom jezeru taborovalo je nešto više od 200 zeničkih izviđača i 20 sarajevskih koji su, kao i svake godine, bili gosti, te tekvandoisti iz Kluba „Taken“ sa trenerom... Smjenu je predvodila starješina Mira, dok je načelnik prvi put hrabro bio Goran Vukalović. Vrijeme nas je poslužilo prvih dana boravka, te smo to maksimalno koristili kupajući se, dok je drugi dio protekao u lošem vremenu. Za vrijeme smjene održale su se razne aktivnosti, poput vodene olimpijade, igre Zmija, te raznih sportskih aktivnosti. Bilo je i manjih incidenata, ali ko još pamti ružne stvari... Brzo se približio kraj prve smjene i došao i početak tih drugih deset dana...

Eh, to je bila smjena za pamćenje... Otkako se ide na Jezero, ova smjena uvijek je bila najveća, ali ove godine nije bilo tako... Ukupno je taborovalo nas stotinu i trideset. Gosti smjene bili su ragbijaši iz Zenice. Mala smjena, vrijeme sunčano, sve savršeno... Kako to ide po već ustaljenom rasporedu, smjena se smjestila. Kadar se predstavio, starješina smjene bio je Edin Sinanović, a načelnik Matilda. Potom se išlo na ručak, kupanje, sportske aktivnosti, te neizbježni svima najdraži dio dana KZP, iliti kulturno-zabavni program.

Vrijeme nas i nije poslužilo kako se činilo da hoće, te je narednih osam dana kiša padala.

Kiša nije omela razne aktivnosti, igre, projekte, predavanje o minama. Kako je vrijeme letjelo, došao je i dan odlaska smjene, te mojih posljednjih deset dana na Jezeru.

Ta famozna četvrta smjena nadmašila je i drugu i treću samo po vremenu. Svih deset dana sijalo je sunce. Smjenu su činila dva tabora: Eko škola sa 17 učesnika (budućih vodnika eko-patrola), te izviđači sa gostima Romima. Izviđače je predvodio starješina Zeko, a načelnik smjene bila je Jasmina, dok su štab škole činila tri instruktora, načelnik Matilda i starješine Jeca i Dragan. Školarci su većinu vremena provodili na predavanjima, na kojima su učili podizati i spuštati šatore, pionirstvo, čvorologiju te neizbježnu prvu pomoć. Smjenu su obilježile razne aktivnosti, poput predavanja o minama, razne igre, sportski sadržaji, te bivak Eko-škole na Ban Viru, do kojeg su išli pješke i pravili ručak za vrijeme pomračenja sunca. Svaku noć je bio raznovrstan kulturno-zabavni program, pretežno uz logorsku vatru.

Približio se i kraj taborovanja, te smo se svi uputili u autobuse. Suze i poneki osmijeh pratili su nas do Konjica, te smo od Konjica nastavili uz izviđačke pjesme. Kad je autobus stao u Sarajevu na Stupskoj petlji da izađe jedina Sarajka u zeničkim izviđačima (moja malenkost), Stupskom petljom orila se stara izviđačka pjesma „Vodnik Baća“.Tu se oprostih sa Jezerom i obećah da ću posjetiti tog starog druga i iduće godine.

Ćosić Maša