OTIŠAO JE IBRAHIM DŽAFIĆ – BAJKAN - Goran Rubil

Iz našeg stroja otišao je još jedan izviđač koji je gotovo cijeli život posvetio svojoj organizaciji, Ibrahim Džafić poznatiji kao Bajkan ili Baja, izviđač iz Doboja. Rođen 1953. godine, iste godine kada je izviđačka organizacija i osnovana u Doboju, i njegovo odrastanje vezano je za njen razvoj. Odrastao u jednoj od tri prve stambene zgrade izgrađene u Doboju tih vremena, u blizini Malog parka kod Osnovne škole „Simo Lukić“, prvi susret bio je sa izviđačima koji su se okupljali u parku, podizali svoje šatore i privlačili pažnju djece. U vremenima kada je radosti bilo puno a uslovi skromni, izviđači su bili prozor u svijet, putovanje ćirom do Dervente ili Teslića na takmičenje ili bivak, značilo je mnogo više nego danas otputovati  na drugi kraj svijeta. Odrastao u skromim uslovima, kao i većina nas u tim vremenima, izviđači su bili mjesto druženja, planiranja, maštanja i dokazivanja. Svojom spretnošću i snalažljivišću, brzo je preuzeo i vođenje izviđačkih vodova u tadašnjoj Samostalnoj posadi porječana „Josip Jovanović“, i još se pamti njegov vod „Commando“ s kojima je organizovao izlete na Ozren i Tešanjski kiseljak, učestvovao na republičkim takmičenjima u Gračanica i Tesliću, da bi 1968. godine jedno vrijeme proveli i u Banjaluci u okviru omladinske radne akcije raščišćavanja ruševina nakon zemljotresa.

Baja stoji prvi s lijeva.

 Učesnik je saveznih smotri na Fruškoj Gori, Bledu i Petrovoj gori, kao i svih republičkih smotri do osamdesetih godina prošlog vijeka. Republičku školu za načelnike odreda završio je 1970. godine, a 1974. godine bio je i instruktor na Školi. Vrstan topograf svoje znanje prenosio je na mlađe izviđače na odredskim tečajevima i školama za vodnike. U vremenima kada je izviđačko druženje bio način života, okupljanja pored izviđačke kućice u parku bilo je mjesto dogovora o narednim akcijama, a on koji je tu najbliže i stanovao bio je uvijek spreman doći, pripremiti opremu, prihvatiti izviđače i zajedno krenuti u novo istraživanje. Zajedno sa još nekoliko izraslije učenika izviđača uživao je povjerenje i nastavnika i roditelja izviđača, koji su uvijek znali da su njihova djeca s njim sigurna. Kao vođa nastojao je razvijati kod izviđača pozitivne vrline i duh zajedništva, tražio je odgovornost prema postavljenom zadatku i pomagao da se izvrši.


Ekipa u Mostaru - Baja u sredini.

I kada se zaposlio na željeznici slobodno vrijeme posvećivao je izviđačima. Kao i većina izviđača iz Doboja, vojsku je služio u školi rezervnih oficira, da bi nakon povratka iz vojske i kratkog rada na željeznicama nekoliko godina radio u opštinskom štabu teritorijalne odbrane. Kada su mlađi izviđači na koje je prenosio znanje odrasli, posvetio se dobrovoljnom omladinskom radu i godinama bio komandant jedne od dobojskih brigada, uporedo aktivno radeći u fudbalskom klubu „Željezničar“ u Doboju.  

Nemiran duh odveo ga je u novi izazov i prihvatio se da vodi tek osnovanu omladinsku zadrugu u Doboju. Godinama je to bilo mjesto preko kojeg su se mladi pronalazili zaposlenje, preduzećima su bili potrebni radnici na kraćim poslovima a mladima je takav posao donosio zaradu dovoljan da podmire potrebe ljetovanja i izlazaka. Zadruga je vodila i ambicioznije projekte: zabave, modne revije, koncerti...

I pored toga, izviđači su ostali njegova najveća ljubav. Na bilo kojem poslu imao je osjećaj za izviđačke potrebe, uvijek u pokretu znao je pronaći bilo koji oblik podrške izviđačima kojima sve treba kad krenu na akcije.

Proljeće i ljeto prve ratne godine bio je u Doboju, zlo nije mogle ni njega obići. I ostavile su traga na tijelu. Neko je mislio da mu Baja nije pomogao koliko je tražio, i to je koristio kao priliku da se revanšira. A Baja, kakav je bio, nikada nije rekao ko je to uradio. Da iz svega toga ode pomogao mu je izviđač koji je tih godina mogao to učiniti svojim drugovima. Svoj mir sa porodicom našao je u Norveškoj. Prije tri godine sreli smo se u švedskom gradu Helsingboru, i vrijeme iskoristili da se ispričamo o našoj organizaciji.

Nije uspio da pobijedi bolest s kojom se nekoliko godina nosio. Otišao je 4. decembra ove godine da bude konačar nekog našeg novog logorišta.

 Goran Rubil