Uvijek zainteresovan za uspješnost rada izviđačke
organizacije, prisjećajući se i svojih izviđačkih početaka, gotovo slučajno sam
od Kiće (manje poznatog kao Krsto Laganin) saznao da postoji izviđački blog na
internetu. A Kiću nisam viđao godinama, prvi put sreo se s njim kao mlad
izviđač na Boračkom jezeru u julu 1971. godine kada je sa Slavkom Butinom
obilazio logore (i nisu bili baš zadovoljni organizacijom našeg logora odreda
„Josip Jovanović“). Naredne godine sreo sam ga u Dretelju na V Smotri Saveza
izviđača BiH, narednih godina još nekoliko puta jer ja sam taman ulazio u
organizaciju kada je Kićo svoje mjesto prepuštao mlađim sarajevskim izviđačima.
Kao nekadašnji predsjednik SI BIH-a bio sam uključen (kao gost) u organizaciju
Prve Smotre SI FBIH Na Boračkom jezeru 2001. godine, i od tada češće smo se
sretali, u Derventi gdje sam tada radio i u Sarajevu gdje sam poslovno često
dolazio. I jedne prilike, Kićo mi je javio (čini mi se faksom) da uspješno ima
izviđački blog i mogao bih poneki prilog poslati o dobojskim izviđačima.
A ja sam kasno „priključio“ se na internet, do tada
povremeno istražujući teme koje me interesuju, a kasnije kada sam na „svojoj
radnoj stanici“ dobio stalni priključak provodilo se i više vremena, posebno na
temama koje i nemaju baš veze sa redovnim poslom.
Obilježavajući sedmu godinu od Veskovog pokretanja
izviđačkog bloga, koji je već postao i dio istorije našeg izviđačkog pokreta,
odlučio sam da tema bude relaksirajuća. Vesku čestitka za hrabrost i
istrajnost, i kada mi izgubimo temu on nađe načina da se prisjetimo događaja
vrijednih za zabilježiti. (Na sličan način je i Branko Krstić znao napisati
tekst za „Izviđački vjesnik“ potpisujući ga imenom izviđača koji duže vrijeme
ništa nije napisao). A nismo mi u vrijeme naše izviđačke mladosti samo
savladavali zvijezde, polagali zakletve, uređivali logore, trčali od jedne do
druge kontrolne tačke, prenosili poruke (ne samo ne partizanske već i
ljubavne), gledali planinke iz susjednih logora....znalo se lijepo i zapjevati,
zaplesati, zatelebesati...A nekih godina odrasliji izviđači, već postajući brđe
ili brđani, znali su sebi oduška naći i korisnijim aktivnostima - prerasli za
pošumljavanje sa Mladim Goranima i logorovati sa kolonijom poletaraca -
odlučili su podići voćnjak i spojiti korisno i ugodno.
Čini mi se da je bila 1988. godina, i bio je sastanak
Predsjedništva Saveza izviđača Jugoslavije u Nišu. Standardno tih godina, iz
BIH smo bili na sastancima Ljubiša Jakšić (predsjednik SIJ), Mustafa Poparić
(predsjednik SIBiH), Branko Krstić (sekretar SI BiH), Dragan Vasić (urednik
lista „Izviđački vjesnik) i ja. Nakon održane sjednice, beogradski Kićo (Dušan
Smiljanić, sekretar SiJ) saopštio nam je da ćemo na ručku biti gosti kod brđana
iz Odreda „Đuka Dinić“, i odveli su nas na jedno obližnje brdo, na parcelu
zasađenoj raznovrsnim voćnim sadnicama, na kojoj se nalazila i ne baš mala
kuća. Ne sjećam se detalja na koji način su izviđači došli do te kuće i
parcele, ali bio je lijep ambijent -mjesto stalnog okupljanja niških brđana i
izviđača, njihovog rada i rekreacije.
Između ostalog, počašćeni smo i vlastitim proizvodima,
kapljicama izviđačkih pića, sasvim dovoljne stepenaže da se jezik brže razveže
i uspješan sastanak nastavi u veselijem tonu. Kvalitetni „napitci“ i prigodna
imena pića uz odgovarajuće etikete pridonijele su većem užitku, Konzumirajući
brđanske proizvode lakše se i zapjevalo i prisjetilo već ponekih zaboravljenih
dijelova izviđačkih pjesama, našalilo na račun izviđačkih zgoda. U to vrijeme
nije bilo ove tehnike s kojom svako kod kuće ima mini štampariju, da bi se
odgovarajuće naljepnice odštampale morao si imati izviđača koji je već osvojio
vještarstvo štampara a imao i dobru vezu u štampariji da se crteži prenese na
kliše pa sve u tigl da se odštampa. Jedno lijepo popodne, provedeno u društvu
vrijednih izviđačkih prijatelja iz Niša neka i na ovaj način bude zapamćeno.
Goran Rubil
No comments:
Post a Comment