LAURA I SLUČAJNO NAŠ BLOG

I ranije ste mogli pročitati na stranicama ovog bloga kako smo uspjeli povezati mnoga ratom prekinuta prijasteljstva starih izviđačkih prijatelja. Tako nam je nedavno došla jedna e mail poruka koja je glasila: “Evo slučajno sam pronašla priču, sjećanje, gospodina Momčila Spasojevića, o tešanjskim izviđačima, gdje spominje i mog oca Ristu Petrovića. Kako sam bila vrlo malena kad je moj otac umro, htjela bih saznati, vidjeti…ili sl.neku njegovu fotografiju dobiti.” I krenula je naša potraga. Uspjeli smo povezati Lauru Kobajić iz Rijeke sa našim stalnim saradnikom Momčilom Spasojevićem iz Čelinca. Kako nam je napisala Laura, “možda Vašim malom gestom,učinili ste , sretnim tri srca. Ja sam imala 10 godina kad je otac umro a sestre 4 i jedna 5 godina. Nisu slijedili lijepi dani nakon njegovoe smrti. Ali eto tu smo , žive, zdrave i danas posebno sretne zbog spomena na nešto što smo davno potisnule”.

Uspostavljena je veza između Laure i njenih sestara kao i nekadašnjih tešanjskih izviđača. Agilnošću Momčila Spasojevića uz pomoć njegovih izviđača iz Tešnja, do njih su stigle neke i od sačuvanih fotografija njihovog oca. I ne samo to. Momo nam je poslao priču koju je napisao o svom prijatelju, koju danas i objavljujemo.

RANA LEGENDA TEŠANJSKIH IZVIĐAČA

Ne bi se pouzdano mogao sjetiti kada sam upoznao Ristu Petrovića, ali svakako je to bilo u osnovnoj školi, odnosno nižoj realnoj gimnaziji u Tešnju. Bila su to oskudna, siromašna ali lijepa vremna. Podvornik Hamdo nam je, u školi na Donjoj čaršiji, sagrađenoj 1895. godine, dijelio po komad hljeba i lonče mlijeka u prahu. Kada smo prešli u zgradu bivše austrougarske žandarmerijske stanice iznad Vašarišta, to je činila Ibrahimovca, samohrana žena koja je sama podizala dva sina.

Risto je iz svoga sela Cerovac svakog dan do škole pješačio oko pet kilometara u jednom pravcu i mislim da je bio najbolji đak. Kada je Aleksej Nejman, nastavnik srpskohrvatskog jezika, potonji čuveni novinar i reporter Radio- Sarajeva, pokrenuo list „Neven“, Risto je bio njegov urednik i jedan od najvredniji saradnika.Napisao je za njega brojne tekstove. Od samog osnivanja izviđačke organizacije u Tešnju 1958. godine, bio je njen član i obavljao je dužnost načelnika odreda. Učestvovao je na svim orjentacionim sreskim takmiče i akcijama i bio jedan od organizatora mnogih izleta i logorovanja Odreda uz svesrdnu pomoć Crvenog krsta. Početkom šezdesetih u Tešnju je organizovano takmičenje u Sresko izviđačko takmičenje u orjentaciji za srez Doboj. Mjesno krojačko preduzeće „Mladost“ je tom prilikom sašilo prvih deset uniformi za tešanjske izviđače. Štab Odreda je birao deset najboljih koji će ih prvi obući: među tih deset bili smo Risto i ja. Bilo je to veliko priznanje i čast. Svake godine pravili bismo izlete, recimo pješke pet kilometra do Jelaha, te onda još petnaestak kilometra vozom-ćirom i uskotračnog prugom do Teslića, gdje bi se sretali sa tamošnjim izviđačima. Izlete, bivkovanja i kraća logorovanja najčešće smo organizovali na Kiseljak, mjesto između Tešnja i Novog Šehera, ispod živopisne planine Crni Vrh. Kasnije sam u listu „Tabor“ objavio jednu kraću priču pod naslovom , čini mi se, „Ljubav“, u kojoj je riječ o Risti. Radnja je jednostavna i naivna: opis učmalosti života u gradiću Tešanj, jedno dugo vrelo i dosadno ljeto koje se prekida izviđačkim logorovanjem na kome se događa jedna iznenadna ljubav. Priča je slaba, tendeciozna, početnička, ali mislim da je to bilo jedno od najsretnijih Ristinih ljeta.

On je bio prva generacija tešanjske gimnazija a ja druga. Svako od nas je imao svoje društvo. Mada su se naše porodice posjećivale a i ja sam bio jednom ili dva puta kod kuće njegovih roditelja u Cerovcu, nismo se puno samostalno družili. Risto je odlazio na omladinske radne akcije, glumio u amaterskom pozorištu i kasnije pomalo se okretao od izviđačke organizacije. Vremenom načelnik Odreda je postao Ekrem Ajanović Sos ( koji posjeduje Ristine fotografije), pa sam tu funkciju za dugi niz godina kasnije od njega preuzeo ja.

Risto Petrović, rana legenda tešanjskih izviđača, je bio najbolji učenika tešanjske gimnazije, a naročito izvanredan matematičar, što je posebno isticao profesor Branko Perunčić, Crnogorac. Cijenili su ga i uvažavali i drugi profesori, pa i građani malog grada u kome smo živjeli. Bio je dominatan, što bi se danas kazalo lider u svojoj generaciji. U školu nije donosio mnogo knjiga i vjerovatno je gradivo pamtio već na času.

Mislim da je 1946. godište. Bio je skladno građen, kao stvoren za laku atletiku, uvijek skromno ali uredno odjeven i čist. Smeđu kosu je, ako me pamćenje služi, češljao na lijevu stranu. Imao je pravilne crte crnopurastog lica, oči više crne nego smeđe ali vrlo svijetle i radoznale. Često se smijao i pravio šale. Kratko rečeno, bio je vrlo lijep i zgodan momak i mora da se dopadao djevojkama. Imao je veliko samopouzdanje i nemiran duh i uvijek žurio „nekud drugdje“, kao da je predosjećao da neće dugo živjeti. Drugovi su ga voljeli i uvažavali, ali najednom, u završnom razredu gimnazije, odvojio se od njih. U naš orjentalni gradić, bolje reči kasabicu Tešanj te godine stigla je jedna mlada i vrlo lijepa učiteljica. I, pretpostavljam, buknula je obostrana ljubav. Od tada se Risto mogao vidjeti samo u dugim šetnjama s Biljanom.

Te jeseni otišao je u Sarjevo da studira matematiku i sa grupom tešanjskih studenata na sarajevskoj željezničkoj stanici dočekao je moju gimnazijsku generaciju koja je preko Sarajeva ćirom sa Bistrika išla za Dubrovnik na eskurziju.

Njegova ljubav se nekako nespretno i nesretno okončala, naglo je napustio je studije i otišao u Rijeku, gdje se zaposlio. Umro je mlad i pokopan na pravoslavnom groblju Tepe u Tešnju starom više od četiri vijeka. Bila je to vrlo tužna sahrana.

I , eto, ovo je dio priče o mom drugu Risti Petroviću, koga sam mnogo cijenio i poštovao.

Momčilo Spasojević, bivši načelnik i starješina tešanjskih izviđača

I za kraj ovog priloga. Nismo još primili ni jednu fotografiju Riste Petrovića, oca Laure i njenih sestara, ali obečavamo da ćemo to učiniti kada ih dobijemo, te ih staviti kao sastavni dio ovog priloga.

Naš saradnik Momo je na kraju napisao: “ vaše poruke vrše jednu divnu, plemenitu misju, spajaju ljude, prave mostove među njima. Učinili ste zaista mnogo. Molim vas ne odustajte, ako je to ikako moguće.”