Nažalost, javljam se povodom jednog tužnog događaja. 23. maja je, u Australiji, umrla Matija (Šango) Barišić. Ona je bila izviđač u Zenici. Mnogo je izviđača koji su je poznavali. Ovaj tekst sam napisao sa namjerom da se postavi na naš izviđački sajt, u prvom redu da se na ovaj način oprostimo od naše Matije, a i da njeni prijatelji izviđači dobiju vijest da nas je napustila jedna divna osoba.
Posljednji pozdrav za Matiju
Naime, naša zajednička prijateljica Vesna često je njoj pričala o meni, a meni o njoj, tako da sam, iako smo se tek upoznali, prihvatio Matiju kao "staru" prijateljicu. I počelo je jedno novo izviđačko prijateljstvo. Matija, tada student engleskog jezika, upoznala me sa svojim mladićem Mariom, studentom francuskog jezika i članom VIS-a "Rezonansa". Često smo se viđali, slučajno ili po dogovoru. Izlasci i druženja su nas učinili još bliskijim. Igrom slučaja, sa Mariom sam se još bolje upoznao. Cijelih šest mjeseci smo 24 sata na dan bili zajedno jer smo služili vojsku u istoj kasarni, spavali u istoj spavaonici. Gulili smo dane sve do moje prekomande. Poslije vojske, Matija i Mario su postali bračni par, dobili su kćerkicu, počeli raditi… Život i obaveze su učinili da naši susreti postanu rijetki, ali smo se ipak ponekad i vidjeli, a češće čuli telefonom.
1992. godine je došao ovaj zadnji rat. Pored svega što je donio, učinio je da su se kontakti prekinuli. Tako je bilo i sa nama. Godine su prolazile. Prvo ratne, a za mene i izbjegličke. Nova zemlja, novi jezik, sve novo. Ipak, i pored svih svojih svakodnevnih poslova, lijepih i tužnih dešavanja, nastojao sam, na sve moguće načine, pronaći svoje prijatelje sa kojima sam izgubio kontakt, a među njima su bili Matija i Mario. I uspio sam, našao sam ih 2007. Razmjenjivali su se mailovi, obavljali razgovori, ali ovaj put izmedju Švedske i Australije, gdje su oni započeli novi život. Iako smo na dvije različite strane svijeta i hiljadama kilometara udaljeni jedni od drugih, to nas nije spriječilo da se 2009. godine sretnemo na Buni u Hercegovini. Proveli smo tada malo vremena zajedno, ali ipak dovoljno da osjetimo zadovoljstvo i sreću što smo se mogli gledati i slušati "uživo". Svaka minuta provedena zajedno bila je vrijedna jednog cijelog dana provedenog u nekim ranijim prilikama. Rastali smo se tada, sa obećanjima da ćemo se opet sresti, u BiH ili čak u Australiji. Vrijeme je prolazilo, mail i Skype su bili naši posrednici, sredstvo naše komunikacije.
A onda, jednog novembarskog dana prošle godine, saznajem da je Matija bolesna. Napala ju je najzloćudnija bolest današnjice. Počela je borba, borba čiji ishod se mogao samo naslućivati. Nadali smo se najboljem, tako je sve na početku i mjesecima izgledalo, ali… Bolest je bila jača. Savladala je Matiju i ona je jednog majskog dana zauvijek zaspala. Tužna vijest je brzo došla do njenih prijatelja iz cijeloga svijeta. Nevjerica, žalost i suze pratile su njihove međusobne razgovore. Svi su osjetili gubitak, gubitak osobe koju su voljeli i cijenili, osobe koja je zračila dobrotom i čiji je osmijeh bio ravan sunčevom zraku, osobe čiji su osmijeh i blaga riječ širili optimizam i nadu na okolinu. Matija je bila osoba za nezaborav.
Porodici iskreno saučešće, a Matiji miran počinak.
Ovo je jedan segment iz moga života. Više je to za neki intimniji razgovor, nego za internet sajt. Ali, pošto znam da ima mnogo izviđača koji su poznavali Matiju, mislim da ću ovim tekstom probuditi sjećanje njenih prijatelja na provedene zajedničke trenutke i doživljaje, ali i da ćemo se na ovaj način sjetiti svih onih dobrih ljudi koje smo kroz izviđačku organizaciju upoznali i zavoljeli, a koji više nisu među nama.
Dragi prijatelji, počivajte u miru i neka je mir vašoj duši.
Pozdravljam vas i do sljedećeg javljanja ili susreta (na Boračkom, prva subota u avgustu).
jedno veliko Z D R A V O
Pana – Švedska (Konjic)
No comments:
Post a Comment