"LOGORSKE NOĆI, DIVNO STE SJALE" – posvećeno mojim izviđačkim prijateljima

4. 11. na našem blogu objavili smo prilog Pane iz Švedske a srcem u Konjicu. Ostale su neke nedoumice (od pravog imena, prezimena…), pa nam je Pana poslao ovaj svoj prilog, koji sa zadovoljstvom objavljujemo. Biće prilika za još koji prilog od njega a nadamo se i od njegovih / naših konjičkih drugara.

Da, to sam ja, Dragan Popović Pana. Pana mi je i nadimak i izviđačko ime. Po njemu i po čvoru za maramu me uglavnom znaju izviđači sa kojima sam dolazio u susret tokom mog aktivnog izviđačkog staža. A čvor za maramu je oklop od male kornjače na izviđačkoj plavoj marami sa bijelim ivicama. Od 1969. su oni bili sastavni i nepromijenjeni dio moje izviđačke porječanske uniforme. Bio sam član odreda izviđača "Maksim Kujundžić" iz Konjica. Poslije rata Odred mijenja ime u "Neretva", a ja sam krajem 1994. godine otišao u Švedsku.


Živim sa familijom, suprugom Amlom i kćerkama Anom i Norom, u gradiću Katrineholm. Živim u Švedskoj, a i dalje sam vezan za Konjic, raju i Neretvu.
Mnogo je vremena proteklo, mnogo toga ružnog se desilo. Pokidane su veze, izgubljeni kontakti. Rasuli smo se širom svijeta. U trenucima kada nas spuca nostalgija, razmišljamo o prijateljima, raji koju smo poznavali, sa kojom smo se susretali na raznim izviđačkim akcijama. Gdje su, da li su živi, šta rade, kako izgledaju, kako žive… Odgovore je teško naći. Ali ipak, zahvaljujući ovoj modernoj tehnologiji, polako slažemo kockice, saznajemo…
Rastuže nas i obraduju ta nova saznanja. Mnogih od naših prijatelja nema više među živima. A saznanje da je neko živ, da se nalazi tu i tu, obraduje nas i osjećamo se nekako puniji, zadovoljniji…
Pisati o događajima sa raznih akcija – sada ne bih. Nisu toliko interesantni onima koji će ovo čitati. Ali bih mogao pisati o nečemu što mi mnogo više znači.
– Došao sam studirati u Sarajevo 1974. na Mašinskom fakultetu. Ali mladost, sloboda, izviđačka poznanstva su me napravili "studentom Doma izviđača" na Mejtašu. Većinu slobodnog vremena sam provodio sa rajom u "Klubu brđana". Parla, Buco, Željko, Dina, Emira, Boloban, Žan… bili su ti sa kojima sam se družio. Bilo je tu ozbiljnog izviđačkog rada, ali i onog "neozbiljnog", kao što je igranje "tramvaja" u tri sata poslije ponoći. Malo pod gasom, bili smo tramvaji, a i putnici, od Narodne banke, do Čengić-vile, dok nas svježi zrak ne bi otrijeznio. Nema više Žana, Željka…
– Bilo je to u proljeće 1975. Bilo je nešto na Palama. U izviđačkom domu sakupilo se dosta izviđača, iz više gradova, zaboravio sam kojim povodom.
Moj prijatelj, koji je lijepo svirao gitaru, "zagledao" se u jednu lijepu djevojku. Važno je napomenuti da je on malo slabije vidio, nosio je naočale veće dioptrije, a djevojka je imala sestru bliznakinju. Malo je njih koji su ih mogli razlikovati. Ja sam bio jedan od tih. Njihova "veza" je počela jedno veče, uz gitaru, pjesmu i sve što prati izviđačko veče. Sutradan, na terasi smo nas dvojica sjedili i uživali u jutru, čistom zraku. Iz drugog objekta su prilazile sestre, isto obučene. "Evo ide ti…" rekoh mu ja. On se okrenu, gleda u njihovom pravcu i upita: "A koja je moja?" Šta da mu odgovorim, da mu kažem istinu ili da mu pokažem onu drugu? Ipak, da ne bih dovodio druga, a ni njih obje u nezgodnu situaciju, rekoh mu istinu.
– 1974. konjički izviđači su logorovali na Boračkom jezeru. Istovremeno je održavana republička škola za načelnike odreda. Na toj školi sam imao dosta poznanika, tako da sam svraćao kod njih i sretao ih povremeno, što mi je to logorovanje učinilo ljepšim i bogatijim.
– Ipak, najdraži i emotivno najjači "događaj" je momenat kada stupim u kontakt ili saznam da je živ i zdrav neko od mojih izviđačkih prijatelja. Poslije 20, 25 godina uspostaviti telefonsku vezu ili pročitati o svom prijatelju je nešto što je nezaboravno, nešto što me tako prijatno pogodi, da poslije toga "lebdim" od sreće i dragosti. Kako opisati osjećanje kada, poslije višegodišnjeg traženja, telefonom razgovaram sa Matijom iz Zenice, koja je u Australiji, ili sa Vesnom, koja je u Francuskoj. Kako opisati navalu dragosti kada na izviđačkom sajtu pročitam da su Emira i Edina starješine odreda ili šta li je već pisalo. Znam šta je bilo u Sarajevu, znam da mnogih više nema, uvijek sam sebi govorio da se njima, mojim izviđačkim drugovima, nije ništa desilo. I kada dobijem potvrdu toga, neizmjerno sam sretan. Vidim Emirinu i Edininu sliku na ovom blogu, Parlu sam sreo na Boračkom 2008, prve subote u avgustu na susretu izviđača veterana i ne samo njega, bio je tu Bećko, Kićo…


U julu ove godine, na autobuskoj stanici u Konjicu izlazim iz male prodavnice. Par metara od mene autobus iz Mostara sa učesnicima "Marša mira" u Srebrenici. Iz autobusa izlazi Džaja Mostarac (Miralem Džajić). Bar 25 godina je prošlo od našeg zadnjeg susreta. "Pana" , "Džaja", uzviknuli smo, zagrlili se, poljubili i razmijenili nekoliko rečenica, oni su nastavili put. Susret od pet minuta, vrijedan hiljadu minuta.
Pišem ovako bez nekog reda, pišem kako mi koji "slučaj" naleti. Ima još dosta toga što bih mogao ili trebao napisati, ali godine su tu, misao dođe i ako je odmah ne upišeš, odleprša, izgubi se.

Danas dosta svog slobodnog vremena trošim na fotografije. Fotografišem, skeniram, popravljam, tražim po netu… Sa raznih mjesta sakupljam fotografije i postavljam ih na net. Većina je iz moje arhive, a ostale nađem, između ostalog, i na ovom, sada meni veoma dragom blogu. Uglavnom su vezane za konjičke izviđače. One se mogu vidjeti na:
http://picasaweb.google.com/pana55/Izvidjaci#
ili na facebooku (Dragan Popovic Pana):

http://www.facebook.com/photo.php?fbid=101184299909689&set=a.101183796576406.2608.100000543574466#%21/album.php?aid=5536&id=100000543574466

Vrijeme, vrsta akcije, mjesto upisano je na mnogim fotografijama. Za one koje nisu obilježene mjestom, vremenom, mogu reći da sam zaboravio te podatke.
Na kraju obično idu pozdravi. Koga od mojih drugova da pozdravim prvog ? Neću nikoga posebno imenovati, ali znam da će se oni koji me znaju i sa kojima sam se svojevremeno družio, nasmiješiti. A osmijeh prijatelja i druga za mene je nagrada. Upućujem pozdrave svojim izviđačkim prijateljima, a i svima koji rade, uređuju ili sarađuju na ovom blogu, kao i svim ostalim koji će ovo pročitati.

Z D R A V O

Pana – Konjic – Katrineholm