Ako ste u ovom času začuli tihi uzdah, ne obraćajte mnogo pažnje na njega. Ja sam bio taj koji je uzdahnuo nad ljepotom tih davno prošlih godina kada smo bili srećni a da toga nismo bili ni svjesni.Danas to znamo.
(Jaroslav Sajfert, češki poeta)
Kad pišem priloge za „naš“ blog istovremeno tiho prevrćem svoje uspomene kao fijoke starog ormana. Pruža mi se prilika da u svojim sjećanjima čujem naš srećni smijeh iz doba bezbrižne mladosti i mogu da vidim likove mojih drugova, divnih ljudi.
Spomenut ću Borišu Starovića, sa kojim sam se školovao u istoj gimnaziji i proveo osam godina u istom razredu, a zajedno smo stupili u odred „Slaviša Vajner Čiča“ i ostali u neraskidivom prijateljstvu. Bio je dobar, baš dobar čovjek i drug.
U to doba lagodnosti imao sam dosta slobodnog vremena i, jednog ljetnjeg predvečerja, otvorih svesku tvrdih korica te na njenim stranicama počeh zapisivati dogodovštine naše bezbrižne mladosti.
Da se bavim tim „poslom“ nije moja ideja, primio sam je od profesora Bore Mihačevića, koji nas je, pored privlačnih predavanja iz istorije umjetnosti, zaintrigirao i interesantnim pričama o svojim putovanjima te probudio naše čežnje za daljinama.
Da započnem pisati, ugledajući se na popularnog profesora, ponijela me je misao da bi bilo šteta ne zabilježiti doživljaje u godinama mladosti, kada uspomena smjenjuje uspomenu, jedna ljepša od druge.
Iz te sveske sada crpim zabilježene uspomene i datume da objavim barem nešto od tih trenutaka i doživljaja, pa makar to bilo tako daleko u prošlosti.
EKSKURZIJA NA OHRID
Polovinom juna 1957. godine čekao nas je izvanredan doživljaj – svi mi iz sedmih razreda gimnazije prvi put idemo na Ohrid.
Maršruta: brzim vozom do Beograda, od Beograda putničkim do Skoplja, u Skoplju ostajemo dva dana, zatim šinobusom do Bitole, a odatle autobusom do Ohrida, tu ćemo četiri dana gledati preko jezera u albanske planine. U povratku – autobusom do Skoplja, odatle vozom u Beograd, tu ostajemo dva dana pa onda kući. Sve u svemu deset dana.
Na fotografiji su učenici sarajevske Klasične gimnazije – peti razred. U ovom razredu je bilo 5 članova OI "Slaviša Vajner Čiča" i to s lijeva na desno: drugi po redu Husein Drnda, treći je Bećir Gribajčević, četvrti (u sredini) Eduard Ekart, peti Fuad Šišić i na kraju Boriša Starović. P. S.: Boriša je bio jedan od najboljih učenika i jedan od prvih članova OI "SVČ".
Gotovo da sam odustao od putovanja, ali me je Boriša ubijedio da na Ohridu imamo mnogo šta vidjeti, a uz to, plivaćemo i voziti se čamcima po jezeru. Krenuli smo, niko nije izostao.
Grad u kojem živi Miloš Milutinović ugledah osvijetljen milionima sijalica. Iziđosmo iz vagona. Naš voz za Skoplje kreće kroz tri sata. Raštrkasmo se po gradu, zavirujući u izloge, ali ništa ne kupujući.
Zajedno sa suncem bili smo u Skoplju. Stanica lijepa i moderna, u velikoj hali istegle se po zidovima modernističke freske.
Grad pun kontrasta. Centar grada pun novogradnji i višespratnica, a malo u stranu, na ulici gori vatra i na njoj vrije lonac s krompirima.
Vardar, uvijek mutan, brzo promiče ispod mosta cara Dušana. Gore, na lijevoj obali Vardara, strše ruševine carskog grada. Ljudi su veoma gostoljubivi. Bicikla ima koliko i stanovnika. Na svakom uglu kiosk ili usamljeni bijeli ćulah, čaša boze ili limunade 15 dinara, roba je zaista izvrsna. Grad pun istorijskih spomenika: dobro očuvani Kuršumli han, on i Morića han u Sarajevu su jedini takve vrste u zemlji. Izvanredna građevina, sva od kamena, krov je bio od olova, otuda i ime „kuršumli“. U ćelijama hana su iskopine iz rimskog naselja Stobij.
Sunce se još jednom pojavilo iza zidina Dušanovog grada kada smo, udobno se vozeći šinobusom, otputovali do Bitole. Usput prolazimo pored Prilepa, na stijeni se bjelasaju ruševine grada Kraljevića Marka, samo, umjesto vjernog Šarca, vide se magarci natovareni paprikama.
Evo nas u Bitoli – oronule kuće prilegle po prašini, nekada, za vladavine Osmanlija, grad sa najviše stanovnika na Balkanu, sada je tih, izmijenio se, samo je sunce ostalo isto, upeklo da ti mozak provrije. Obišli smo džamiju, zaboravio sam po čemu je ona značajna.
U autobusu smo, trebaju nam tri sata da stignemo u Ohrid. Prolazimo kroz Strugu, liči mi na neki primorski gradić, puna je ribarskih mreža i mirisa ribe.
Stigli smo u Ohrid – mjesto koje me je opčinilo, gdje bih, osim Sarajeva, još jedino mogao bitisati.
Jezero; plavo, bistro, njegova providna voda može se piti. Ohridsko jezero vodu dobija podzemno iz višeg Prespanskog jezera („Biljanini izvori“). Uz jezero crvene se krošnje sazrijelih trešanja. Mi smo smješteni izvan grada, u domu pored jezera, zove se „Gorica“. Od našeg doma do u grad vodi staza uz samo jezero. Na prilazu u grad, pored jezera je aleja oivičena žbunovima ruža. Do grada vas doprate krupni cvjetovi crvenih, ružičastih i bijelih ruža, koje se njišu pod dahom vjetrića koji pirka sa jezera pa vam se čini se da vas pozdravljaju.
Grad se skupio uz jezero, stepeničasto su se nanizale kuće, bijele, čiste, sa jarko crvenim krovovima. U lučici se lagano njišu jedrilice, a iznad grada štrče kule Samuilovog utvrđenja.
Obišli smo crkve dragocjene arhitekture: Sveta Sofija, Sveti Kliment i Sveti Naum i nagledali se zidnih slika velike umjetničke vrijednosti, zatim smo posjetili Muzej V.M.R.O. i razgledali fotografije u dlake zaraslih ilindenskih ustanika i, na kraju, obišli smo ruševine prijestonice Samuilovog carstva.
Umorni od razgledanja svih tih vrednota odmor smo potražili u jezeru, plivali smo svom snagom i usput pili vodu koja nas je zapljuskivala.
Boriša je iznajmio sandolinu, a posadu sačinjavamo on i ja. Nevješto plovimo, mučimo i sebe i vesla, ali ipak odmičemo od obale. Međutim, dolazi ono što smo svaki čas očekivali, dno čamca je nad vodom, a naše glave među ribama. Gutali smo vodu protiv svoje volje. Plivali smo za odbjeglim veslima. Tonuli smo, vučeni na dno kao sidro teškom odjećom na nama. Tako je izgledalo naše mokro iskrcavanje na kopno. Na kraju svega, Boriša je još morao da doplati pola sata više korištenja čamca.
Dani našeg boravka na Ohridu su brzo prošli. Krećemo kući.
Do Skoplja će nas prevesti dva autobusa. Autobusima marke „Škoda“ motori se brzo pregriju pa se često zaustavljaju radi rashlađivanja mašine. Provlačimo se kroz živopisni kraj zapadne Makedonije. Prelazimo Crni Drim, deset metara dalje je albanska granica. Opet škripa kočnica. Izlazimo iz autobusa da bismo, uz malo planinarenja uz strmu stranu guste crnogorične šume, došli do kao snijeg bijelih zidina manastira Jovana Bigorskog. Još se osjeća dah srednjeg vijeka. Freske, zlatne ikone, oltar sav u duborezu, rad debarskih majstora. Pružila nam se prilika da rukama dodirnemo reljefne likove naše pra-pra-prabake i pra-pra-pradede, Eve i Adama, samo, naravno, čuvaj se crkvenjaka.
Automobilska sirena nas požuruje niz brdo.
Krećemo. Desno je Mavrovsko jezero, plavi se. Okolo je crnogorica. Serpentine nas spuštaju u Tetovsku kotlinu, autobus odskače kao lopta, cesta se sastoji od samih rupčaga. U Tetovu smo jeli tavče na gravče pa onda dalje. Mujezin je sa minareta oglašavao akšam kad smo stigli u Skoplje. Žurimo na mutni Vardar, brčkamo se u njemu. Naš voz kreće oko 11 sati naveče. Probudili smo se u Nišu, rasanili u Beogradu.
Beogradski utisci: duge ulice, noge su mi nastradale. U zoološkom vrtu ima svakojakih životinja. U „Ekspresu“ gulaš bez mesa 40 dinara. Na Kalimegdanu jata komaraca i još više zaljubljenih parova. „Štrafta“ kao i svaka druga. U kinu, gdje igra film sa Džemsom Dinom, karte su rasprodane.
Na kraju, sjeli smo u voz koji će nas odvesti kući.
Grad u kojem živi Miloš Milutinović ugledah osvijetljen milionima sijalica. Iziđosmo iz vagona. Naš voz za Skoplje kreće kroz tri sata. Raštrkasmo se po gradu, zavirujući u izloge, ali ništa ne kupujući.
Zajedno sa suncem bili smo u Skoplju. Stanica lijepa i moderna, u velikoj hali istegle se po zidovima modernističke freske.
Grad pun kontrasta. Centar grada pun novogradnji i višespratnica, a malo u stranu, na ulici gori vatra i na njoj vrije lonac s krompirima.
Vardar, uvijek mutan, brzo promiče ispod mosta cara Dušana. Gore, na lijevoj obali Vardara, strše ruševine carskog grada. Ljudi su veoma gostoljubivi. Bicikla ima koliko i stanovnika. Na svakom uglu kiosk ili usamljeni bijeli ćulah, čaša boze ili limunade 15 dinara, roba je zaista izvrsna. Grad pun istorijskih spomenika: dobro očuvani Kuršumli han, on i Morića han u Sarajevu su jedini takve vrste u zemlji. Izvanredna građevina, sva od kamena, krov je bio od olova, otuda i ime „kuršumli“. U ćelijama hana su iskopine iz rimskog naselja Stobij.
Sunce se još jednom pojavilo iza zidina Dušanovog grada kada smo, udobno se vozeći šinobusom, otputovali do Bitole. Usput prolazimo pored Prilepa, na stijeni se bjelasaju ruševine grada Kraljevića Marka, samo, umjesto vjernog Šarca, vide se magarci natovareni paprikama.
Evo nas u Bitoli – oronule kuće prilegle po prašini, nekada, za vladavine Osmanlija, grad sa najviše stanovnika na Balkanu, sada je tih, izmijenio se, samo je sunce ostalo isto, upeklo da ti mozak provrije. Obišli smo džamiju, zaboravio sam po čemu je ona značajna.
U autobusu smo, trebaju nam tri sata da stignemo u Ohrid. Prolazimo kroz Strugu, liči mi na neki primorski gradić, puna je ribarskih mreža i mirisa ribe.
Stigli smo u Ohrid – mjesto koje me je opčinilo, gdje bih, osim Sarajeva, još jedino mogao bitisati.
Jezero; plavo, bistro, njegova providna voda može se piti. Ohridsko jezero vodu dobija podzemno iz višeg Prespanskog jezera („Biljanini izvori“). Uz jezero crvene se krošnje sazrijelih trešanja. Mi smo smješteni izvan grada, u domu pored jezera, zove se „Gorica“. Od našeg doma do u grad vodi staza uz samo jezero. Na prilazu u grad, pored jezera je aleja oivičena žbunovima ruža. Do grada vas doprate krupni cvjetovi crvenih, ružičastih i bijelih ruža, koje se njišu pod dahom vjetrića koji pirka sa jezera pa vam se čini se da vas pozdravljaju.
Grad se skupio uz jezero, stepeničasto su se nanizale kuće, bijele, čiste, sa jarko crvenim krovovima. U lučici se lagano njišu jedrilice, a iznad grada štrče kule Samuilovog utvrđenja.
Obišli smo crkve dragocjene arhitekture: Sveta Sofija, Sveti Kliment i Sveti Naum i nagledali se zidnih slika velike umjetničke vrijednosti, zatim smo posjetili Muzej V.M.R.O. i razgledali fotografije u dlake zaraslih ilindenskih ustanika i, na kraju, obišli smo ruševine prijestonice Samuilovog carstva.
Umorni od razgledanja svih tih vrednota odmor smo potražili u jezeru, plivali smo svom snagom i usput pili vodu koja nas je zapljuskivala.
Boriša je iznajmio sandolinu, a posadu sačinjavamo on i ja. Nevješto plovimo, mučimo i sebe i vesla, ali ipak odmičemo od obale. Međutim, dolazi ono što smo svaki čas očekivali, dno čamca je nad vodom, a naše glave među ribama. Gutali smo vodu protiv svoje volje. Plivali smo za odbjeglim veslima. Tonuli smo, vučeni na dno kao sidro teškom odjećom na nama. Tako je izgledalo naše mokro iskrcavanje na kopno. Na kraju svega, Boriša je još morao da doplati pola sata više korištenja čamca.
Dani našeg boravka na Ohridu su brzo prošli. Krećemo kući.
Do Skoplja će nas prevesti dva autobusa. Autobusima marke „Škoda“ motori se brzo pregriju pa se često zaustavljaju radi rashlađivanja mašine. Provlačimo se kroz živopisni kraj zapadne Makedonije. Prelazimo Crni Drim, deset metara dalje je albanska granica. Opet škripa kočnica. Izlazimo iz autobusa da bismo, uz malo planinarenja uz strmu stranu guste crnogorične šume, došli do kao snijeg bijelih zidina manastira Jovana Bigorskog. Još se osjeća dah srednjeg vijeka. Freske, zlatne ikone, oltar sav u duborezu, rad debarskih majstora. Pružila nam se prilika da rukama dodirnemo reljefne likove naše pra-pra-prabake i pra-pra-pradede, Eve i Adama, samo, naravno, čuvaj se crkvenjaka.
Automobilska sirena nas požuruje niz brdo.
Krećemo. Desno je Mavrovsko jezero, plavi se. Okolo je crnogorica. Serpentine nas spuštaju u Tetovsku kotlinu, autobus odskače kao lopta, cesta se sastoji od samih rupčaga. U Tetovu smo jeli tavče na gravče pa onda dalje. Mujezin je sa minareta oglašavao akšam kad smo stigli u Skoplje. Žurimo na mutni Vardar, brčkamo se u njemu. Naš voz kreće oko 11 sati naveče. Probudili smo se u Nišu, rasanili u Beogradu.
Beogradski utisci: duge ulice, noge su mi nastradale. U zoološkom vrtu ima svakojakih životinja. U „Ekspresu“ gulaš bez mesa 40 dinara. Na Kalimegdanu jata komaraca i još više zaljubljenih parova. „Štrafta“ kao i svaka druga. U kinu, gdje igra film sa Džemsom Dinom, karte su rasprodane.
Na kraju, sjeli smo u voz koji će nas odvesti kući.
No comments:
Post a Comment