OLEŠNICA, JULA 1989. GODINE – Goran Rubil

.
.Naš stalni saradnik Goran Rubil, zaljubljenik u izviđačku organizaciju, ljubitelj smotri i velikih akcija izviđača a posebno harcera i harcerki iz Poljske, poslao nam je svoj novi prilog. Na svoj osoben način, uz opis putovanja i uz prikriveni humor i sarkazam u lijepom smislu riječi, dočarava nam još jedan njegov boravak u Poljskoj.
.
Marta 1989. godine održan je kongres poljskih harcera u Varšavi na kojem je učestvovao i Ljubiša Jakšić, tada predsjednik Saveza izviđača Jugoslavije. Dobre veze održavane decenijama između dvije organizacije tada su proširene, a prvi put naš Savez pozvan je da učestvuje na Forumu (savjetovanju) omladinskih organizacija, koji se tradicionalno održavao u Centru za obuku predvodnika, u mjestu Olešnica blizu Vroclava.
Kako nas u to vrijeme nije uopšte bilo teško nagovoriti da se otisnemo preko granice (a nismo znali ni da dolaze vremena kada će se i nagrnuti preko granice, čemu možemo zahvaliti i postojanje ovog bloga), Milutin Milošević-Šile iz Beograda, Tošo iz Sremske Mitrovice i ja (tada predsjednik Komisije za međunarodnu saradnju) otisnuli smo se sredinom jula na dalek put. Glavni navigator bio nam je Neša (Šiletov brat), koji je imao zadatak da čvrsto drži upravljač i osmatra cestu, dok se nas trojica prepiremo oko sudbine izviđačke organizacije u nastupajućim «perestrojkama» i demokratskim napuhivanjima što su se valjali iza brda. Lijep ispraćaj u Beogradu priredio nam je Kićo – legendarni sekretar SIJ-a (koji se i tih godina rado sjećao sedam sekretara SKOJ-a, koje je neuspješno nagovarao da pređu u izviđače). Obećali smo mu da ćemo se vratiti.

A stvarno – bila je to interesantna godina. Uopšte nas nije uznemiravala inflacija dinara, sve smo unaprijed uložili u marke i urođeni šarm. Pravili smo se da ne primjećujemo da se i kod nas i u okolini osjećaju predznaci dolazećih tektonskih ili tenkovskih poremećaja. Još nismo uspjeli prepričati sve doživljaje sa Smotre što se 1987. održala na Adi Ciganliji i još smo sanjali sljedeću, zakazanu za 1992. u Kumrovcu. Tošo se još oporavljao od «buđenja naroda» prethodne jeseni, koje ga je oduvalo sa lijepe partijske funkcije, i samo pronalazak nakita od «jantara» moglo ga je spriječiti da se i supruga ne naljuti na njega. Nešo je već svoju prežalio, a ja nisam znao da će se i meni to uskoro dogoditi. Jedino je Šile bio neopterećen bilo kakvim problemima, osjećao je da ga dobro poznavanje engleskog jezika može vinuti u najviše skautske krugove (gdje se i dalje uspješno drži, samo ga rat, koji je on uspješno izbjegavao, omeo par godina da to ostvari ranije).
I tako, što gledajući u kartu a što instinktivno, obreli smo se u Varšavi, u hotelu «Harctura» (boljoj kopiji našeg «Mladost-BiH»). Posjeta Glavnoj komandi harcera (Glowna Kwatera Harcerstva) i susret sa tridesetak članova drugih delegacija, što skauta u uniformama što djevojaka u minićima, i isto toliko domaćeg supporta. Odmah smo u zraku osjetili da će biti interesantno, i hvatali smo početni zamah. Do tada, obilazili smo Varšavu diveći se starim (poslije rata obnovljenim) građevinama i trgovima, kao i jeftinom šopingu, usput izbjegavajući ponude da u haustoru zamijenimo marke u zlote. Ponašajući se kao i ostali iz naših krajeva, izbjegavali smo da široke bulevare prelazimo na samo obilježenim prelazima, a ushićenost lokalnog policajca «Titom i Jugoslavijom» spasili su nas od visoke kazne – zato smo proveli lijepe trenutke s njim uz piće i priču o dobroj slovenskoj duši i ljetovanju na Jadranu. To što je tih dana i Buš (stariji) boravio u posjeti Varšavi uopšte nas nije interesovalo, mi smo svoju znatiželju i žeđ gasili «živjeckim» pivom u Starom miastu. Prijestonica Poljske se već polako otvarala zapadnjačkim uticajima, pored neprimjetnih prodavnica počeli su se šepuriti butici svjetskih marki. Poljakinje se nisu morale šepuriti, i tada su bile dovoljno vitke i lijepe.
Narednih dana obreli smo se u Olešnici (gradu veličine Doboja i izgledom kao iz naših pedesetih ili šezdesetih godina). Lijep grad, široke ulice, trgovi i parkovi, prodavnice dovoljno snabdjevene za naše potrebe – ali već s prvim mrakom grad kao da opusti.

Zamak – Forum

Forum se održavao u zamku sagrađenom u XIII stoljeću, restauriranom krajem XIX i u XX stoljeću, koji je od sredine sedamdesetih godina koristila harcerska organizacija za Centralnu školu instruktora poletaraca (Centralna Szkola Instruktorow Zuchowych im. Janusza Korczaka w Olesnicy). Zamak kao iz starih bajki: visoki zidovi, kula, riterske dvorane, malo dvorište u sredini i jezero pored zamka, harcerska recepcija i lijepa volonterka. Svaka dvorana je imala svoj naziv a holove zamka krasile su fotografije svake klase škole. I u vrijeme našeg boravka održavana je škola za instruktore i uporedo kolonija poletaraca, tako da su budući instruktori odmah primjenjivali naučeno. Komandant škole Krzysztof Kaczmarek nas je upoznao sa tradicijom i programima, izdavačkom djelatnošću i rukovođenju ovako vrijednim objektom i ustanovom (u jesen iste godine bio je naš gost u Jugoslaviji).
Te godine Forum je bio posvećen pitanjima djece, kako su Ujedinjene nacije tu godinu proglasile Međunarodnom godinom djeteta, a krajem godine usvojena je i Deklaracija o pravima djece. Učesnici su bili predstavnci dječijih / omladinskih i skautskih organizacija iz Sovjetskog Saveza, Mađarske, Čehoslovačke, Rumunije, Danske, Švedske, Norveške, Velike Britanije, Njemačke (istočne i zapadne), zemlje domaćina, nas, i možda još koje. Obično se prije podne razgovaralo, upoznavalo sa programima različitih organizacija, razmjenjivalo iskustva (ovo posljednje više navečer u neformalnim druženjima) i razgovaralo o inoviranju rada sa najmlađim. Poslije podne putovalo se do Vroclava ili najbližeg restorana koji je tog dana zadužio dodijeljenu kvotu piva. To što su postojale jezične barijere uopšte nas nije ometalo u svim vrstama komunikacije. Uzmimo naprimjer Fince, s njima smo se bolje razumjeli nego s prvim komšijama. Stvarno su bili fini ljudi, posebno djevojke, koje su bile i glavni organizatori druženja. Šile nije mogao prežaliti što je druženje trajalo samo desetak dana, pa je to nastavio i narednih godina. Ja nisam to mogao, jer baš nekako narednih godina istekao mi je pasoš i nisam znao ko bi mi u «zemlji dobrih Bošnjana» htio izdati takav dokument, a u modu su baš tih godina ušle i vojne bukvice.

.







.

Polaganje cvijeća u Osvjencimu

Zajedno sa stotinama drugih skauta smještenih u harcerskom kampu u blizini Katovica, među kojima je bila i jedna grupa iz Srbije, obišli smo i koncentracioni logor Aušvic i Osviencim, prisustvovali času istorije i položili cvijeće u jugoslovenskom paviljonu. Sreli smo se i sa Poljakinjom koja je ranijih godina bila prevodilac grupama iz Jugoslavije, koja nam je ispričala interesantne priče iz poljske istorije. Svaki susret s novim osobama bio je priča za sebe i mi smo otkrivali nove stvari, a njima je bilo otkriće kako je velika naša izviđačka organizacija. A gdje god kreneš sretneš i naše gore list, tako su Šile i Neša sreli se s Dobojlijom koji je sreću potražio u Vroclavu, koji je znao mog brata.
Obišli smo i mnoga druga mjesta, interesantna i prelijepa. Vroclav smo cijeli obišli turističkim tramvajem, posjećivali ga skoro svakog dana i najradije se nakon nezaobilaznog šopinga zadržavali u starom centru grada. Iako su već bile krupne promjene u Poljskoj (izabrana je nova nekomunistička vlada i najavljivane reforme), vrijeme je sporo teklo. Poljaci tradicionalno otvorene duše, po našim mjerilima skromno odjeveni, osjećalo se da se radi o zemlji koja godinama nije koristila sve svoje kapacitete. Kakva razlika u poređenju s našom zemljom – a kakva zabluda kod nas da smo mi već Evropejci. Predstavnici još uvijek zemalja iz socijalističkog lagera uglavnom su bili povučeni ili bolje reći uplašeni, klonili su se srdačnijeg druženja i trebalo im je nekoliko dana da se otvore – za razliku od nas četvorice, koji smo, po pravilu, pokušavali da istovremeno budemo na nekoliko mjesta. Uredili smo i jugoslovenski kutak i predstavili zemlju iz koje dolazimo, a svakog učesnika počastili smo domaćom šljivovicom i bosanskom kafom, i darovali pločom sa izviđačkim pjesmama.

Detalj sa izleta

Bilo je to jedno izuzetno i nezaboravno druženje, iza kojeg su ostale lijepe uspomene. Narednog ljeta opet sam nekoliko dana proveo u zamku i sreo se sa starim prijateljima. A u februaru 1991. godine posljednji put sam obišao zamak – i sad bih volio da znam da li je zamak mjesto gdje se harceri okupljaju.

Goran Rubil