PRAVI IZVIĐAČ ?!

E, kada može Dado da se javi, mogu i ja.
Kada mi mogućnosti dozvole, pogledam i naš izviđački blog. Vidim da se u posljednje vrijeme sve više javljaju i doajeni izviđačke organizacije. Ja, istina, ne pripadam pionirima i osnivačima izviđačke organizacije u Sarajevu iako sam postao član davne 1957. godine, ali poznajem mnoge koji se javljaju na našem blogu.
Svaki put kada vidim neko poznato lice iz te generacije, osjetim nostalgiju, ne zato što smo svi mi dobrano zašli u treću životnu dob, već i zato što je to naše druženje u izviđačima bilo jedno neponovljivo i srećno vrijeme, koje i danas uzimam za kao kriterij za nešto što je pravo i bespogovorno iskreno i spontano življenje.
Danas, kada već 17 godina živim u lijepoj i hladnoj Švedskoj, sa toplinom u grudima sjećam se vremena i ljudi sa kojima sam drugovao nekoliko desetljeća.
Ali ovaj put neću o tome, jer naš blog je pun nostalgičnih sjećanja. Ustvari, želim da kažem da sam ja i ovdje u novom ambijentu i među drugim ljudima, ostao onaj Pravi izviđač.
Evo, pouzdano znam da redakcija našeg bloga nije ni izbliza u prilici da bude izviđač kao ja danas. Na primjer, Vesko iz svog stana u Richmondu, preko crvenih krovova bogatih Engleza, može da vidi obrise londonskog biznis-centra. Zlatica, na primjer, gleda u nebodere i bulevare Novog Beograda, a Cober pak gleda u austrougarska zdanja na Marindvoru. Svima njima do prvih šumskih proplanaka i do netaknute prirode treba najmanje dva prevoza. Ja, za razliku od njih, sa prozora moga stana gledam, pravo, lijevo i desno, dakle, dokle god vidik doseže, u jednu krasnu i veliku Smedby šumu. I ne samo da je gledam ja svaki ubogi dan, najmanje jedan do dva sata i ”hodam” kroz nju. Bez obzira na vrijeme, jal’ to bilo sunce, kiša, snijeg, a bogami i hladan sjeverni vjetar, ja ”hodam”. U Švedskoj kažu da ”nema lošeg vremena već ima samo loše garderobe”. Vodeći se tom maksimom, ja svako jutro u periodu od 10 do 12 sati istrčim u svoju šumu da uživam u spektru boja koje pruža mješavina crnogorične (bor i ariš) i bjelogorične (breza i jasen) šume. Na kultivisanim pješačkim stazama, koje su noću osvijetljene, svakodnevno susrećem poznata lica, dvije postarije gospođe sa štapovima za hodanje, jednog ćelavog pedesetogodišnjaka u urednoj ”adidas” trenerci, jednog mlađeg trčećeg muškarca u ”svemirskom odijelu” i sa rancem na leđima (pretpostavljam da su kamenice u rancu), jedan bračni par ili ljubavnike sa dva rasna psa, jednu punačku i uvijek zadihanu djevojku i jednog – pretpostavljam – Indijca, koji mi uredno maše glavom u znak pozdrava. Nerijetko na tom putu sretnem ne tako uplašene zečeve i srne. Prava idilična slika koju ništa ne narušava, jer su svi, ljudi i životinje, tako tihi i zaokupljeni sobom da svojim prisustvom ne narušavaju prirodni sklad. U takvim ”prirodnim” trenucima vrlo često mi sa usta spontano poteče naša izviđačka pjesma ”Baramba”.

Ekološko jezero Fisinge

Za dana kada je sunčano i lijepo vrijeme, odšetam 5-6 km, do ekološkog jezera Fisinge. To neveliko jezero, na kojem su zabranjeni motorni čamci, ustvari je rezervat ptica. Kažu da je na šumovitim obalama ovog jezera našlo stanište više od 70 vrsta ptica. Jezero me po veličini i prirodi najviše podsjeća na Boračko jezero, tako da sam na Fisigeu često u mislima na logorovanju na Boračkom uz jutarnju smotru i logorsku vatru.
Znam da spičim i do jezera Melaren, jednog od najvećih jezera u Švedskoj. Melaren leži sa lijeve strane Smedby šume i do njega mogu doći laganom šetnjom za otprilike 2 sata. Jezero ima više stotina velikih i malih ostrva, na kojima se smjestio grad Stokholm, koji zbog toga sa pravom zovu ”Sjeverna Venecija”. Jezero je u strogom centru grada, na Slusenu, povezano sa Sjevernim morem preko preljevnica (slusen), tako da manji brodovi i jahte mogu da prelaze iz mora u jezero i obratno. Volim da sjedim na prekrasnim kamenitim obalama jezera i da gledam mnogobrojne jahte i brodice sa upornim ribarima.
Odšetam i do velike marine, u kojoj je usidreno više desetina luksuznih jahti sa stotinu bijelih konopaca i hiljadu raznih čvorova. I tada opet u mislima odlutam do Molunta, kada smo na logoru polagali vještarstvo u vezanju čvorova. To mi baš nije išlo najbolje od ruke, ali se sjećam da je izviđač Miodrag Rakić najbolje vezao čvorove u ”Boriši”.
Dakle, ja sam svakodnevno i bezuvjetno u prirodi i trudim se da uživam u njenim dražima. Možda sam se malo i ”pošvedio” jer sam shvatio da ovdje na sjeveru priroda određuje način ljudskog življenja, odnosno da priroda određuje čovjeka, a na drugoj strani čovjek sebe neprestano određuje prema prirodi. Kod nas južnjaka, a posebno Balkanaca, čovjek svoj život vezuje za rodbinu, komšiluk, prijatelje, društvo, takoreći veže ga za sudbinu.

Kod "Solde" na kafi sa Coberom

Gledajući jutros kroz prozor ispred sebe Smedby šumu, pomislim, vidi opet pomislim, da nema cijene koju bih platio da sada mogu da se uguram u tramvaj trojku kod Socijalnog i da se na jednoj nozi dovezem do Skenderije, da nema cijene jutarnja kafa u kafiću ”Bokačo” kod Duge, gdje mogu uz kaficu uredno zapaliti lulu i čitati ”Oslobođenje” otpozadi, nema cijene ona popijena domaća loza kod Solde na Marindvoru oko dvice prije ručka, ili neprocjenjivi su susreti sa prolaznicima u Vaseštrase kada se siti ispričamo i, kada se raziđemo, nismo sigurni odakle se znamo i kako nam je ime, ali se ipak znamo odnekuda iz nekog drugog, boljeg života.
I, ako je moja sudbina bila da budem dio kolektiviteta koji se naziva izviđačka organizacija, onda sa ponosom ističem da sam ovdje i u ovoj ”pravoj prirodi” ostao samo onaj isti Pravi izviđač!
Emir Omanović