JEDNO UZBUDLJIVO SJEĆANJE NA SMOTRU U KULEN VAKUFU
Prekrasan post moje drage Vahide Mičijević dirnuo me i podsjetio na naše intenzivno druženje na smotri u Kulen Vakufu 1964.
Kulen Vakuf, Martin Brod, Bihać... Una, jedna, jedina. „Čičini“ brđani – konačari – podigli su logor uz samu Unu dok je kiša danima padala. Ali izviđači nikad ne odustaju, zar ne?
Na sam dan otvaranja Smotre, kada su stigli izviđači iz cijele BiH, sunce nas je s radošću pozdravilo, ali se rijeka Una još ljutila lagano se povlačeći u korito. Izviđači sretni i veseli, osjećamo da će biti lijepo i, kao i uvijek, nezaboravno.
Vahida i ja smo cimerice. Lijepo se slažemo i uživamo što nismo u štabu pa nemamo dodatnih obaveza. Šator štaba je odmah iza našeg. Družimo se. Uvijek nas neko obilazi i, naravno, pomalo tračamo. Najviše se družimo s dvjema prekrasnim brđankama iz Banjaluke, Zdravkom Mažar i Fatimom Čelebić. Obje su bile muzičarke. Drag nam je i Smajo Čelebić...
Informacija ne manjka. Tako saznamo da su Mostarci (vječni rivali Sarajlija, a s obje strane sve mangup do mangupa), u Martin Brodu i da spremaju ujdurmu nad ujdurmama: krađu zastave Sarajlijama, najveću bruku koja se može dogoditi na jednom logoru. I to im je malo – spremaju se „oteti“ dvije legende – čika-Gojka i Slavka Butinu. Ali, „zaklela se zemlja raju...“, pročulo se. U logoru Sarajlija uzbuna – prava drama... Te kritične noći samo je Tito bio bolje čuvan od Slavka i Gojka. I ne uspješe liske mostarske u svom naumu! Mislili smo da će njihovu legendu, Niku Konjevoda, drmnuti infarkt! Ali, kako to inače biva, svi su preživjeli a prijateljstvo se učvrstilo.
Kulen Vakuf, Martin Brod, Bihać... Una, jedna, jedina. „Čičini“ brđani – konačari – podigli su logor uz samu Unu dok je kiša danima padala. Ali izviđači nikad ne odustaju, zar ne?
Na sam dan otvaranja Smotre, kada su stigli izviđači iz cijele BiH, sunce nas je s radošću pozdravilo, ali se rijeka Una još ljutila lagano se povlačeći u korito. Izviđači sretni i veseli, osjećamo da će biti lijepo i, kao i uvijek, nezaboravno.
Vahida i ja smo cimerice. Lijepo se slažemo i uživamo što nismo u štabu pa nemamo dodatnih obaveza. Šator štaba je odmah iza našeg. Družimo se. Uvijek nas neko obilazi i, naravno, pomalo tračamo. Najviše se družimo s dvjema prekrasnim brđankama iz Banjaluke, Zdravkom Mažar i Fatimom Čelebić. Obje su bile muzičarke. Drag nam je i Smajo Čelebić...
Informacija ne manjka. Tako saznamo da su Mostarci (vječni rivali Sarajlija, a s obje strane sve mangup do mangupa), u Martin Brodu i da spremaju ujdurmu nad ujdurmama: krađu zastave Sarajlijama, najveću bruku koja se može dogoditi na jednom logoru. I to im je malo – spremaju se „oteti“ dvije legende – čika-Gojka i Slavka Butinu. Ali, „zaklela se zemlja raju...“, pročulo se. U logoru Sarajlija uzbuna – prava drama... Te kritične noći samo je Tito bio bolje čuvan od Slavka i Gojka. I ne uspješe liske mostarske u svom naumu! Mislili smo da će njihovu legendu, Niku Konjevoda, drmnuti infarkt! Ali, kako to inače biva, svi su preživjeli a prijateljstvo se učvrstilo.
Za Kulen Vakuf vezana je još jedna zanimljivost. Naš poznati slikar Affan Ramić, tada izviđač, želio je napraviti prvu samostalnu izložbu u Bihaću. Sve je ugovoreno začas, ali kako prebaciti silne slike? Danas to ne bi bio nikakav problem ali govorimo o davnoj 1964-toj!
Dolazim kod Slavka u Savez na posljednji dogovor pred polazak na Smotru s konačarima i zateknem Affana. Slavko, kada me ugleda, samo uzviknu: „Evo rješenja!“ Očito su raspravljali o transportu slika a ja sam asocirala Slavka da kaže: “To će obaviti Gojkovi brđani – konačari !“ Kad su mi objasnili o čemu se radi, baš se prepadoh. Možemo li mi to? To je velika odgovornost! Ali, Slavkova je bila zadnja.
Ukrcavamo se u noćni voz. Stiže Affan sa slikama. Pakovanje, smještanje slika na mjesto za prtljag a ruksaci pod klupe. Čuvamo slike kao oko u glavi. Uspjeli smo!
Za uspješno obavljen posao konačara i transport Affanovih slika slijedi nagrada: prvo posjeta Plitvicama pa nastavak logorovanja u Moluntu...
Dolazim kod Slavka u Savez na posljednji dogovor pred polazak na Smotru s konačarima i zateknem Affana. Slavko, kada me ugleda, samo uzviknu: „Evo rješenja!“ Očito su raspravljali o transportu slika a ja sam asocirala Slavka da kaže: “To će obaviti Gojkovi brđani – konačari !“ Kad su mi objasnili o čemu se radi, baš se prepadoh. Možemo li mi to? To je velika odgovornost! Ali, Slavkova je bila zadnja.
Ukrcavamo se u noćni voz. Stiže Affan sa slikama. Pakovanje, smještanje slika na mjesto za prtljag a ruksaci pod klupe. Čuvamo slike kao oko u glavi. Uspjeli smo!
Za uspješno obavljen posao konačara i transport Affanovih slika slijedi nagrada: prvo posjeta Plitvicama pa nastavak logorovanja u Moluntu...
Zvjezdana Jovanović
No comments:
Post a Comment