In memoriam Stevanu Štefu Kovačini
POSLJEDNJA LOGORSKA VATRABliži se posljednja logorska noć, noć ispunjena suzama, noć rastuženosti, kao i svaki rastanak.
Zapalismo logorsku vatru. Himna. Iskre, nošene vjetrom, polete, malo zasvijetle i onda se ugase, tiho kao naših sedamnaest noći.
Ogranci Vučeva, ponosne stijene obasjane suncem kad se ono rađa: Košur – malen i tih, Volujak – dalek i tako nestvaran, zgarište naših logorskih vatri, eho naše pjesme, čuvaju spomen našeg drugarstva i ljubavi. A Sutjeska teče i sa njom odlaze pozdravi naše najljepše noći, naše posljednje logorske vatre, upućeni ovom prelijepom ambijentu koji okružuje Tjentište .
Sve su naše noći lijepe. Da, lijepe su, ali je posljednja logorska noć ipak nešto drugačije. Možda je i pretposljednja najljepša, možda zato što je neko položio zavjet ili, pak, noć u kojoj plane iskra naših osjećaja. A noć tiho odmiče. Vatra se gasi, pjesma zamire. Povečerje je. Riječ na koju tada najmanje mislim dolazi neželjena i poželimo tada, duboko u sebi, da se taj zvuk pištaljke izgubi ili, prosto, da dežurni zaboravi da najavi povečerje.
Vatra se gasi. Neko baci pogled na njen žar, neko na snježni Volujak, a neko pogledom traži poznati pogled.
I tako prolazi posljednja noć. Posljednji stihovi naših pjesama tonu u noć i lagano se gube. Osjetih tada tihu tugu, ostadoh zagledan, duboko opčinjen tim prizorom. Pomislih: na Milinklade, na druga, na drugaricu, na zbor, na zastavu koja vijori na jarbolu, na Sutjesku i njenu ljepotu. Tako zanesen i zaspiš.
Straža obilazi logor, obiđu vatru koja se polako gasi, ne diraju je, možda baš zato što je posljednja. Svanuće dan, ostaće za nama Tjentište. Izgledaće ljepše nego ikada, a mi moramo ići.
Posljednja logorska noć vječno će sjati, podsjećajući nas na naše najljepše dane.
N.D., III četa
(Izvod iz izviđačkog lista "Sutjeska" sa III sreske škole na Tjentištu 1963. godine, gdje je naš Štef bio jedan od rukovodilaca)
Hvala ti, Štef, za sve sto si učinio za našu organizaciju.
Sarajevski izviđači
No comments:
Post a Comment