Polovina je jula 1958. godine. U gradu, asfalt se topi, potrošnja sladoleda je dostigla vrhunac. Šiške i ja svaki dan idemo na „blatne kupke“ u gradsko kupalište „Jezero“. Tu ne možeš potonuti, jer voda nije u tečnom stanju. Većina raje je van Sarajeva. Mi smo još početkom jula imali namjeru da obiđemo logore sarajevskih odreda. Znali smo, prema prijavi Savezu, gdje se nalaze. Zadržale su nas neodgodive obaveze i konačno smo ih otaljali. Dočekali smo datum kojeg ćemo krenuti na put. Zbog izgubljenih dana i nedostatka vremena odlučili smo da obiđemo samo dva odreda: „Mlada Bosna“ i „Slaviša Vajner Čiča“.
Spakovali smo šator, ispeglali uniforme i kupili vozne karte. Idemo prvo u Jajce.
Voz kreće nešto prije ponoći. Da prekratimo vrijeme, idemo u kino pa onda po telećake i na voz. Gledamo, u ljetnom kinu, film „Zadatak majora Leksa“ sa Gari Kuperom u glavnoj ulozi.
Sve bi bilo dobro da nije pri kraju predstave došlo da onog što se u meteorologiji zove prolom oblaka. Za tren Gari Kuper ostade bez publike, ali on se nije obazirao na to i nastavio je da puca iz revolvera i divlje tjera svog konja da galopira. Sklonio sam se pod jedno drvo zove i dočekah kraj filma. Šiške je nestao. Trčao sam provlačeći se ispod streha i kući sam stigao u obliku jedne ogromne H2O molekule. Na brzinu sam nešto pojeo, pokrio se kabanicom i po istom pljusku krenuo na željezničku stanicu. Voz je već bio postavljen na peronu. Bio sam uvjeren da je Šiške već u nekom od vagona. Prođoh duž kompozicije, ljudi gledaju u oznake na mojoj uniformi, ja gledam njih, ali ni jedno od tih lica ne bi Šišketovo.
Još osam minuta do polaska, a njega nema. Ostavih stvari u kupeu pa izađoh pred stanicu, ali ni tu ništa nalik na mog saputnika. Pogledam na sat, a ono još samo dvije minute do polaska. Trk u voz, otići će sa mojim stvarima! Jedva sam uspio izbaciti taj nezgrapni telećak i šator, a voz se trznu i krenu. Gadno sam se osjećao. Vozna karta mi je u džepu, a moj voz promiče mi pored nosa, ostala mi je jedina utjeha što sam mogao glasno da spominjem Šišketa, a da me on ne čuje. Vratih se u staničnu aulu. Kiša i dalje lije, a tramvaja nigdje. Zatvorili su i stanicu. Nas oko dvadesetak, morali smo bdjeti pred ulazom. Kiša ne dozvoljava da igdje makneš. Sjeo sam na šator, umotao se u ćebe i predao se mislima o ljudskoj sudbini.
Ujutro se pojavila plava kutija na električni pogon i ja se uvaljah u nju, škripeći svim kostima. Kod kuće me dočekaše kao da sam vaskrsao. Odmah sam se uvukao u krevet. Oko 10 sati probudiše me. Došao je Šiške. Pravda se, nije mu se išlo po onoj kiši. Otputovali smo poslije podne. U Lašvi smo presjeli, dalje se treskamo u „Ćiri“. Lokomotiva se odmara na svakoj stanici: Busovača, Vitez, Travnik, Vakuf, Bugojno... Mjesec je već krenuo na svoje noćno putovanje kad smo stigli u grad poznat po istoriji i vodopadu. Logor odreda „Mlada Bosna“ je udaljen tri kilometra od Jajca, smješten je na malom Plivinom jezeru. Idemo prugom.
Plivino jezero, juli 1958. Logor odreda "Mlada Bosna".
Planinke: Mira i Ljilja Pašović, Vahida Mičijević, Lidija Muzika, Olga Knežević uređuju krug oko jarbola.
Logor je bio lijepo postavljen i veoma uredan. Planinke i izviđači bili su veseli i raspjevani. Dočekali su nas baš domaćinski. Pratili smo logorske aktivnosti, išli zajedno na jezero, kupali se, veslali, šetali kroz Jajce, uživali uz logorske vatre, bilo nam je kao u „oporavilištu“. Brzo su protekla četiri dana našeg boravka, morali smo dalje. Isti nas je „Ćiro“ vratio do Lašve.
U Lašvi smo se smrzli čekajući „zagrebački“. Protekla su nam tri sata čekajući voz. Kiša rominja. U Zavidovićima smo, izlazimo. Onaj „šumski voz“ polazi večeras oko 19,30, a tek je 10 sati prijepodne. Kiša je prestala i pojavilo se sunce. Potražili smo hladovinu pod jednim orahom pored Krivaje, ali nekakav oblak poče opet da se istresa nad nama. Sklonili smo se u jedan stari vagon. Sunce opet grije, pronašli smo restoran, oglobili su nas, a nahranili slabo.
Osjećam kako vrijeme sporo odmiče, beskrajno dugo smo čekali dok nije „Ćiro“ potegao.
Voz ima samo jedan putnički vagon, pun je putnika, uglavnom radnika i seljana koji se vraćaju u svoja sela. Ostatak kompozicije čine teretni vagoni. Naš vagon se puni duhanskim dimom i isparenjima seljačkih obujaka i gunjeva. Moramo da biramo: ili pluća puna teškog zadaha ili da se mrznemo na platformi vagona. Ogrnuli smo se ćebadima i izišli u studeni mrak. Hladnoća mi se zavlači pod odjeću, dolazi iz šume. Okružuje nas šuma, pokatkad bljesne koja zvijezda između vrhova crnogorice, a „Ćiro“ stenje. Bliži se ponoć, a sa njom ističe važnost naših voznih karti. Iz tame iskrsnu žućkasti kondukterov fenjer. Moramo na sljedećoj stanici izaći i kupiti nove karte. Ja sam se pretvorio u ledenicu. Zaustavljamo se. Voz će nas čekati. Naziremo u tami samo žućkasto obojeni kvadrat, priđosmo. Pred nama je daščara i tabla sa staničnim imenom – Čude. Uđosmo. Fenjer baca blijedu svjetlost naokolo. U jednom uglu je peć, u drugom stol i neke kupusare na njemu. Pored zida je klupa i na njoj ispod željezničkog šinjela proviruju brci. Brkovi se pomakoše i približiše nam se, ispod njih zijevnuše usta. To je šef stanice, otpravnik vozova, blagajnik, skretničar, sve sjedinjeno u ličnosti vlasnika tih brčina. Taj nas čova ispsova čestito. Ljutit je, jer on sad mora da lista po onim kupusarama da bi izračunao kilometražu te da bi nam mogao naplatiti karte, a on taman legao da spava. Sa novim kartama smjestili smo se opet na platformu. Moja vilica štepuje poput šivaće mašine, cvokoćem da se razliježe šumom. U Pjenovcu smo! Zvijezde već blijede, još malo pa smo na cilju. Ugledasmo vatru, kraj nje dva stražara i šatore – logor.
Pograbismo telećake i ostalu opremu i iskočismo. Provukosmo se između stabala i bili smo kraj vatre. Alma je bila na straži. Ona nas odvede u svoj šator. Odmah smo se onako obučeni uvukli pod ćebad.
Probudio sam se. Sunce se već bližilo najvišoj tačci svoje putanje. Skvasio sam lice u onom meni već poznatom potoku. Onda sam pojeo gomilu hrane. U logoru su polagali vještarstvo kurira. Tog dana trebalo je 24 sata držati zatvorena usta. Navečer, kraj logorske vatre sjedili smo zbijeni i prepričavali svoja iskustva koja smo stekli kada smo polagali vještarstvo. Većina onih koji su polagali vještarstvo pažljivo su zaobilazili krug oko vatre.
Idućeg jutra Šiške je otputovao, ja sam ostao. Ćutanje je prestalo, svi su položili prvi ispit. Na redu je samovanje. Svi su prethodno trebali pojedinačno napraviti kolibu kao sklonište u šumi iznad logora. Bilo je uloženo dosta truda, a različitih rukotvorina. Onda je došlo na red prenošenje poruke. Trebalo je te noći odnijeti poruku sam-samcat kroz šumu, pregaziti potok i doći do groblja, udaljenog od logora 500 – 600 metara, gdje ih je čekao kontrolor.
Neki su se bojali šume i mraka, trebalo im je dosta snage da savladaju strah. Opet smo sjedili kraj vatre, zbijeni jedno uz drugo, ja sam sušio tene, gazio sam potok.
Rano ujutro sam otišao. Opet me je „Ćiro“ pronio pokraj logora. Mahale su mi dvije ruke.
Bećko Gribajčević
Dragi Bećire-Bećko,
ReplyDeleteU čari izviđačkog života spadaju dogodovštine poput ovih tvojih. Ali u čari ovog bloga valja uvrstiti i način na koji si to ispričao.
Zar onaj snebivljivi Bećko – moj kum – koji ne znam kako je mogao postrojiti odred na logorovanju, mora da se izvinjavao svima redom prije nego što vikne "Zbor", umije tako lijepo kititi svoju priču? Evo, vidim da umije. Ti mora da si imao petice iz sastava i pismenih iz SH. A kako to da ja za to ne znam?
Valja se nadati da će i ostalo biti tako sočno i plastično kao ovaj izvještaj o pljuskovima, ljetnom kinu i brkovima na stanici Čude. Očekujem(o) s nestrpljenjem!
Mirin i tvoj
Vladimir Osipov