Jučer dobijem žuti karton od Gazde i shvatim da sam stvarno pretjerao sa odmorom i proslavom sada već ne tako nove Nove 2009. Šta da se radi, sjednem za ovu magičnu spravu i pokušavam da osmislim nešto suvislo što bi moglo interesovati izviđačku populaciju, za koju, osim časnih izuzetaka, mogu reći isto što sam rekao i za sebe. Zima, snijeg, izazvali su hibernaciju i duboki san učesnika ovog bloga. Kako je kod vas u Evropi ne znam, ali kod nas u Kanadi da poludiš. Samo pada i zatrpava. Tako je i toliko da sam prestao piti mlijeko. Kada vidim bijelu boju, naježim se. I tako, sjedeći u tom zimskom ambijentu, čitam kako mi se gazda Vesko žali da mora u London po cičoj zimi od –2°C. Prvo pomislim da je greška i tražim brojku koja nedostaje uz broj 2, a kada shvatim da je to nepogoda –2°, kažem naglas: "E, moj Vesko, mi ovdje u ovoj 'obećanoj' zemlji na –2° idemo na plažu".Da bih ugrijao smrznuto srce, počnem da razmišljam o prošlim vremenima, kako Bećko reče pedesetak godina unazad. Toliko je već davno da i nisam siguran da mi se to desilo. Opet je u pitanju klub brđana "Bratstvo". Da li je bio najbolji klub ili ne – ne znam, ali sam siguran da je za mene i moje prijatelje brđane bio. Davna 1963, naš starješina Gojko dogovorio sa "Bosnalijekom" da skupljamo po kućama stare zalihe neiskorištenih lijekova. Za protuuslugu smo dobili nove šatore i uniforme. Uz mnogo zgoda, nezgoda i smijeha, akcija je uspješno okončana. Klub, opremljen k'o seoska mlada, zaputio se krajem juna u Grguriće kod Slanog.
Zadatak – držanje kampa za odrede izviđača iz bivše nam domovine. Sjećam se da smo bili domaćini odredu izviđača sa Ilidže, izviđačima iz Gnjilana na Kosovu. Ostalih se ne sjećam. Uglavnom, na moru se bilo od 28. juna do 3. septembra 1963. Možete misliti našeg ponosa i zavidnih pogleda naših poznanika kada smo se pojavili u Sarajevu crni k'o telefoni. Tada se desilo prvi i jedini put u mom životu da sam sa mora pobjegao glavom bez obzira. More je more, ali što je bilo dosta – bilo je.
S nadom da ćemo i u 2009. dobro sarađivati, pozdravljam vas
Dado Hegenberger
Zadatak – držanje kampa za odrede izviđača iz bivše nam domovine. Sjećam se da smo bili domaćini odredu izviđača sa Ilidže, izviđačima iz Gnjilana na Kosovu. Ostalih se ne sjećam. Uglavnom, na moru se bilo od 28. juna do 3. septembra 1963. Možete misliti našeg ponosa i zavidnih pogleda naših poznanika kada smo se pojavili u Sarajevu crni k'o telefoni. Tada se desilo prvi i jedini put u mom životu da sam sa mora pobjegao glavom bez obzira. More je more, ali što je bilo dosta – bilo je.
S nadom da ćemo i u 2009. dobro sarađivati, pozdravljam vas
Dado Hegenberger
Ej, D, sjećam se da sam i ja išla s Klubom od vrata do vrata u akciji skupljanja starih lijekova i ambalaže. Jednom nam je otvorila prekrasna plavuša i sjećam se da je mlađi Fontana umjesto uobičajene priče zašto smo pozvonili zinuo k'o peš i samo promucao "čaša...flaša..." Dušu ste mu uzeli na slamku a meni, curici, sve to bilo avantura i po!
ReplyDelete