KOLIKO JE VODE PROTEKLO OD TIH NAŠIH DOŽIVLJAJA
Konačno, evo šaljem prvi odlomak iz ranije pomenutog rukopisa u formi dnevnika koji datira od 1956. do 1961. godine. Ponovo čitam dnevnik koji osobno doživljavam kao sjećanja koja mi se iznova vraćaju. Rukopis je pretežno autobiografski, premda u njemu ima nekih elemenata iz života ljudi koji su mi bili jako bliski. U svakom od tih portreta progovara vesela, razdragana reakcija mladosti. Čitajući, obavezao sam se da moram dobro preispitati zapisana sjećanja da bih izdvojio nešto što bi bilo vrijedno pomena na blogu.
Smatram neophodnim da naglasim da su stilske figure kojima izražavam opise mojih doživljaja primjerene mome dobu i uzrastu, a to je bilo prije 50 godina. Otprilike, prošlo je toliko. Znači prije pola stoljeća.
Obično kažemo: „Koliko je vode proteklo od tih naših doživljaja ?“
NAŠ PRVI BIVAK
Dvadesetog juna poželjeh sretan put šarenoj gomili mojih drugova i uzeh, za moj sretan ostanak, od svakoga po jedan nikotin, imali su ga dosta, jer, kažu, u inostranstvu ga cijene, a tako se može doći i do deviza. Ti „bezveznjaci“, koje usput obožavam i sa kojima sam osam jeseni, zima i proljeća derao pantalone na klupama dekorisanim „golovima“ za pucomet, eto ti „bezveznjaci“ putuju u zemlju nijemih karijatida i jeftinih engleskih vindjakni. Garava lokomotiva ih odvuče prema Grčkoj, a ja krenuh na korzo. U džepu sam imao Objavu, obrazac koji sam usput kupio na stanici, trebalo ga je ispuniti, jer ujutro krećemo na Boračko jezero. Vodim izviđače i planinke mog odreda na sedmodnevni bivak.
Konačno, evo šaljem prvi odlomak iz ranije pomenutog rukopisa u formi dnevnika koji datira od 1956. do 1961. godine. Ponovo čitam dnevnik koji osobno doživljavam kao sjećanja koja mi se iznova vraćaju. Rukopis je pretežno autobiografski, premda u njemu ima nekih elemenata iz života ljudi koji su mi bili jako bliski. U svakom od tih portreta progovara vesela, razdragana reakcija mladosti. Čitajući, obavezao sam se da moram dobro preispitati zapisana sjećanja da bih izdvojio nešto što bi bilo vrijedno pomena na blogu.
Smatram neophodnim da naglasim da su stilske figure kojima izražavam opise mojih doživljaja primjerene mome dobu i uzrastu, a to je bilo prije 50 godina. Otprilike, prošlo je toliko. Znači prije pola stoljeća.
Obično kažemo: „Koliko je vode proteklo od tih naših doživljaja ?“
NAŠ PRVI BIVAK
Dvadesetog juna poželjeh sretan put šarenoj gomili mojih drugova i uzeh, za moj sretan ostanak, od svakoga po jedan nikotin, imali su ga dosta, jer, kažu, u inostranstvu ga cijene, a tako se može doći i do deviza. Ti „bezveznjaci“, koje usput obožavam i sa kojima sam osam jeseni, zima i proljeća derao pantalone na klupama dekorisanim „golovima“ za pucomet, eto ti „bezveznjaci“ putuju u zemlju nijemih karijatida i jeftinih engleskih vindjakni. Garava lokomotiva ih odvuče prema Grčkoj, a ja krenuh na korzo. U džepu sam imao Objavu, obrazac koji sam usput kupio na stanici, trebalo ga je ispuniti, jer ujutro krećemo na Boračko jezero. Vodim izviđače i planinke mog odreda na sedmodnevni bivak.Na Objavi je ispunjeno 17 rubrika iznad kojih piše ime i prezime , ali se tih 17 „imena i prezimena“, sada pred polazak, uopšte ne vide ispod opreme, brda opreme: devet šatora i njihove konstrukcije, šerpa, kazan, kutljača, šatorska krila, fenjeri, sjekirice, ašovčići, namirnice i, povrh svega, lična oprema. Dva kupea su puna... Fotoreporter „Oslobođenja“ okida dva-tri puta svojim blicem.
Fotografija iz sarajevskog "Oslobođenja"Krenuli smo. U Konjicu su nas dočekali: kiša, konjički izviđači i autobus. Proklinjem nebo zbog njegove slabe petlje, baš je nad nama moralo promokriti. Priznajem, zabrinuo sam se; treba podići logor, napraviti ležaje, a nema još dugo do mraka, i još kiša.
Autobus stenje uz serpentine. Na vrhu smo. Vidi se jezero, zeleno, duboko dole, a kiša i dalje bubonja po staklima autobusa.
Stigli smo. Sad smo i mi i oprema na kiši. Prebacujemo se na komadić zemlje koji mi se učinio najsuhlji. Sada se cijedi samo pokoja kaplja kiše. Užurbano zabadamo kočiće u tvrdo tlo i, sa sumrakom, logor je podignut. Između tri oveća kamena palaca plamen i puši se lonac čaja. Ni kamenje koje probada kroz ležaje ne smeta nam da odmah zaspimo. Umorni smo, nema ni straže. Sljedeća dva dana nismo ni nosa pomaljali iz šatora, ljevalo je iz oblaka kao kad spužvu iscjeđuješ. Ipak, dežurni su uspijevali da nešto svare na vatri koja je pištala, ukliještena između ona tri kamena.
Uspavljivala nas je i budila kiša. Preko cijelog dana slušali smo koncert koji su nam priredile kišne kapi, neobuzdano bubnjajući o zategnuto platno šatora. Trećeg jutra vidjeli smo sunce i ono se je otada redovno pojavljivalo svakog jutra. Tih dana prilagodili smo se životu u vodi, izlazili smo iz jezera samo radi „dopune goriva“. Navečer, uz vatru, nadjačavali smo kreketanje žaba, kreketanjem jedne gitare i dvadesetak glasova (u komšiluku su bivakovali izviđači „Mlade Bosne“).
Osman, naš glavni kuhar, bio je pravi mađioničar; skuhao je kompot od 17 trešanja, tako da je u porciji svakog od nas plivala po jedna takva voćka, onda je ispekao kolač koji je bio više ugljenisan nego komad ćumura „Kreka“.
Spavao sam na ¼ šatora, ostale ¾ zauzeo je Milenko, „odredsko burence“ od 12 godina i 80 kg, a broj cipela mu je 45. Izdržao sam samo tri noći, dok je padala kiša, u tom šatoru i onda sam emigrirao na ćebe pored vatre. Milenku je njegov otac, ljekar, rekao „Čuvaj, sine, bubrege“, i on je, taj Milenko, po cijelu noć opipavao mjesto gdje je pretpostavljao da se, po prilici, nalaze bubrezi. Uspostavljao je dijagnozu: „Sad radi samo ovaj lijevi bubreg, sad ne radi ni lijevi ni desni, sad opet radi samo ovaj desni“. Tako naizmjenice, a usput je glasno sanjao o jorganu, jer bilo mu je hladno noću, o bakinoj špajzi punoj tegli sa slatkom. Ja sam i u „emigraciji“ čuo njegove jadikovke: „bubreg..., jorgan..., špajza ...!“
Završio se i zadnji dan bivaka. Trebalo je krenuti sutradan prije sunca, jer smo morali pješačiti do Konjica, a trebalo je uzgurati kraticom, povelikom i strmom kao krivi toranj u Pizi.
Zamolio sam upravnika hotela „Borašnica“ da nam njihov „džip“ preveze opremu. Pristao je i bilo je lakše preći onih 20 kilometara do Konjica. Putem nas je malo kiša kvasila. Četiri kilograma hljeba, jedino što nam je ostalo od provijanta, podijelili smo na nas sedamnaest i gutali zajedno sa crnim dudovima koje smo usput natresli.
U vozu je bilo gužve. U Sarajevo smo stigli kasno navečer.
* Bilo je to mjeseca juna 1958. godine.
BećkoAutobus stenje uz serpentine. Na vrhu smo. Vidi se jezero, zeleno, duboko dole, a kiša i dalje bubonja po staklima autobusa.
Stigli smo. Sad smo i mi i oprema na kiši. Prebacujemo se na komadić zemlje koji mi se učinio najsuhlji. Sada se cijedi samo pokoja kaplja kiše. Užurbano zabadamo kočiće u tvrdo tlo i, sa sumrakom, logor je podignut. Između tri oveća kamena palaca plamen i puši se lonac čaja. Ni kamenje koje probada kroz ležaje ne smeta nam da odmah zaspimo. Umorni smo, nema ni straže. Sljedeća dva dana nismo ni nosa pomaljali iz šatora, ljevalo je iz oblaka kao kad spužvu iscjeđuješ. Ipak, dežurni su uspijevali da nešto svare na vatri koja je pištala, ukliještena između ona tri kamena.
Uspavljivala nas je i budila kiša. Preko cijelog dana slušali smo koncert koji su nam priredile kišne kapi, neobuzdano bubnjajući o zategnuto platno šatora. Trećeg jutra vidjeli smo sunce i ono se je otada redovno pojavljivalo svakog jutra. Tih dana prilagodili smo se životu u vodi, izlazili smo iz jezera samo radi „dopune goriva“. Navečer, uz vatru, nadjačavali smo kreketanje žaba, kreketanjem jedne gitare i dvadesetak glasova (u komšiluku su bivakovali izviđači „Mlade Bosne“).
Osman, naš glavni kuhar, bio je pravi mađioničar; skuhao je kompot od 17 trešanja, tako da je u porciji svakog od nas plivala po jedna takva voćka, onda je ispekao kolač koji je bio više ugljenisan nego komad ćumura „Kreka“.
Spavao sam na ¼ šatora, ostale ¾ zauzeo je Milenko, „odredsko burence“ od 12 godina i 80 kg, a broj cipela mu je 45. Izdržao sam samo tri noći, dok je padala kiša, u tom šatoru i onda sam emigrirao na ćebe pored vatre. Milenku je njegov otac, ljekar, rekao „Čuvaj, sine, bubrege“, i on je, taj Milenko, po cijelu noć opipavao mjesto gdje je pretpostavljao da se, po prilici, nalaze bubrezi. Uspostavljao je dijagnozu: „Sad radi samo ovaj lijevi bubreg, sad ne radi ni lijevi ni desni, sad opet radi samo ovaj desni“. Tako naizmjenice, a usput je glasno sanjao o jorganu, jer bilo mu je hladno noću, o bakinoj špajzi punoj tegli sa slatkom. Ja sam i u „emigraciji“ čuo njegove jadikovke: „bubreg..., jorgan..., špajza ...!“
Završio se i zadnji dan bivaka. Trebalo je krenuti sutradan prije sunca, jer smo morali pješačiti do Konjica, a trebalo je uzgurati kraticom, povelikom i strmom kao krivi toranj u Pizi.
Zamolio sam upravnika hotela „Borašnica“ da nam njihov „džip“ preveze opremu. Pristao je i bilo je lakše preći onih 20 kilometara do Konjica. Putem nas je malo kiša kvasila. Četiri kilograma hljeba, jedino što nam je ostalo od provijanta, podijelili smo na nas sedamnaest i gutali zajedno sa crnim dudovima koje smo usput natresli.
U vozu je bilo gužve. U Sarajevo smo stigli kasno navečer.
* Bilo je to mjeseca juna 1958. godine.
No comments:
Post a Comment