SJEĆAM SE..... Kad izviđači grade puteve

Kao što rekoh, moram se debelo prisjetiti bar nečega što bi, recimo, bilo vrijedno pomena na našem blogu. Ovo što ću sada reći ima veze sa izviđačima samo djelimično.
U augustu 1960, pošto sam apsolvirao na sarajevskoj romanistici, odem ja na saveznu omladinsku radnu akciju »Autoput Bratstvo – jedinstvo«. IV sarajevska studentska brigada »Mahmut Bušatlija« bila je (po zadatku) sastavljena skoro sva od članova SK: kome se to inače ide dobrovoljno u augustu? Jer su u julu na autoput išle tri studentske brigade i mene tamo nisu primili. Meni se inače ta ideja sviđala, vremena sam imao, na logorovanje nisam išao. Krenuli smo noćnim vozom iz Sarajeva, preko Beograda za Niš. Sjećam se da sam prostro novine na podu ispod sjedišta – dakako, drvenih – i odlično spavao. Svi smo mislili da ćemo ostati u Nišu, ili bar negdje u blizini. U svakom slučaju na glavnoj trasi. Kad ono, odosmo mi dalje, te nas u Leskovcu iskrcaše i prevezoše autobusima pored Vlasinskog jezera za Crnu Travu, i još dalje u selo Brod. Do bugarske granice petnaestak kilometara, visina preko hiljadu metara. Određeni smo da gradimo zaobilaznicu a ne sam autoput. Nije nam bilo baš pravo. Dobijemo radnu odjeću dugih rukava i nogavica (pokazalo se ispravno s obzirom na nadmorsku visinu). Malo naselje sa četiri brigade, mi u školskoj zgradi, a neka mlađarija iz Požarevca pod velikim šatorima. Nemam pojma odakle su bile ostale dvije brigade, svi mlađi od nas. A kakav je žestok tempo udarila ta naša brigada od prvog dana! Velika većina brigadista je bila vična krampu i lopati, pa je bilo teško pratiti ih nama koji smo bili iz grada. I da sam htio, ne bih se mogao s njima mjeriti.

Vladimir Osipov-Repeta--------------------Fuad Šišić-Šiške

A sve to pišem zato što je od izviđača sa mnom u brigadi (da li i u istoj četi? jer je organizacija bila poluvojnička, sasvim nalik na izviđačku i prema tome meni bliska) bio Fuad Šišić-Šiške, koji je tada završio valjda III godinu medicine. E, Šiške je i na tim krajnje fizikanerskim radovima bio sjajan. Nama inženjeri i poslovođe nisu čestito znali ni odrediti dnevnu normu, koliko smo svi zapinjali. Profesionalni zidari iz tog kraja, koji su s nama radili stručnije poslove: na primjer, suhi podzid, govorili su nam da oni ne bi fizički mogli izdržati kad bi se zalagali kao mi. A na kraju smjene je svaka četa glasanjem određivala ko će dobiti udarničku značku, a ko pohvalnicu; s tim što nam je bilo rečeno da na cijelu brigadu dolazi toliko i toliko jednoga i drugoga.

Nekim pukim slučajem, moja pohvalnica (na koju sam i te kako ponosan, s obzirom na gore rečeno), i dalje je sa mnom: prilažem je da se vidi i stil, koji je u ono vrijeme još izgledao prirodno. A vjerujem da će se poneko grohotom smijati i formulacijama i ovom mom tekstu: od mene im prosto, što bi se reklo.
Nego, u isto vrijeme je bio i logor Čičinog odreda u Buljaricama, i nama dvojici, Šišketu i meni, naši dragi drugovi Edo Ekart i Husein Drnda, koji su pisali logorske novine i umnožavali ih na ciklostilu, pošalju jedan primjerak pisan ili štampan ljubičastim slovima – bilo je i crteža, Edo je u tome bio vješt (a pošta je putovala dozlaboga dugo) – pa smo se nas dvojica mogli obavijestiti o stanju duhova na primorskom logoru. A mi ovamo krampajući idemo u nove radne pobjede (kako piše na pohvalnici).
Frulu sam ponio, ali se od posla na trasi uopšte nije imalo vremena ni snage za umjetničke kerefeke. Nego se ja jednog vikenda (ipak smo imali i predaha) popnem na neko brdašce iznad naselja i sebi za dušu odsviram »Mali cvijet« Sidnija Bečeta. Original se, naravno, svira na klarinetu. Te mene prokljuve da sam to ja svirao, pa su me uključili u završnu priredbu naše brigade: frula je, naravno, sasvim odgovarala za Šotu, koju je izvodila spontano nastala folklorna grupa.
Tako smo, eto, nas dvojica, koji smo jedno vrijeme bili u istoj izviđačkoj jedinici, proveli u radnoj brigadi jedan sasvim radni august.

Vladimir Osipov