„SJEĆAM SE... MEHO BASARIĆ“

Nove rubrike na našem blogu niko posebno ne smišlja. One se javljaju spontano kao što se dogodilo i sa rubrikom „Sjećam se“, koja je krenula sjećanjem na našeg Vehbiju, onda na Slavka Butinu, a evo sada i zapisa o još jednoj izviđačkoj legendi.
Kada prestanu kucati srca nekih nama bliskih i znanih ljudi, poslije te ljude u govoru o njima imenujemo po načinu kako su njihova zaustavljena srca kucala. A za Mehmeda Mehu Basarića može se reći da je bio čovjek u kome je kucalo jedno toplo ljudsko srce, čovjek iz koga je isijavala neka toplina.


Imao sam sreću i zadovoljstvo družiti se sa njim. Naravno, u izviđačkoj organizaciji. Po preseljenju na Grbavicu u početku davnih ’60-tih, a radeći na ponovnom oživljavanju odreda izviđača “Boriša Kovačević”, sreo sam mog Mehu. Naprečac me je osvojio svojom staloženošću, vedrim osmijehom, nasuprot mojoj tada plahovitoj naravi. Od njega sam saznao da je skupa sa svojim prijateljem Kićom Laganinom bio od osnivanja član odreda izviđača “Mladi radnik”, koji je djelovao u Novom Sarajevu. On, Kićo, Tomo,.. to su imena koja su ušla u istoriju njihovog odreda a i izviđača Novog Sarajeva, grada Sarajeva pa i šire.

Prvi počeci: (s lijeva na nesno – 1. Tomo Beker; 3. Marko Matić; 5. Selesković; 6. Šljivo i zadnji D.Basković)

Na moru: Meho, Sejo Šljivo, Boris Jelen, Ilho Talajić, Kićo Laganin, Zukić-Kus, Niho Talajić, mali H. Basarić, Niko Krtalić, Šljivo najmlađi, Stanko Aždajić i legendarni Tref

Vremenom sam upoznao i njegovu porodicu: oca Ahmeta, majku Hajru i sestre Fatimu i Dževadu, kao i najmlađeg brata Dževada. Svi su oni bili vezani za izviđače. Jer, ko ima od novosarajevskih izviđača a da nije znao “teta- Hajru” (Mehinu majku – od Kiće nazvanu Aska) i njenu prijateljicu “teta-Rosu”, naše kuharice na logorima, školama, zimovanjima. Svoj trud su poklonile izviđačima, kao i svi članovi njihove porodice.

Na izletu: Zekić, Ahmet, Hajra,... Turudić, Joza i Mira Bjelan, Dubravka i Zoran Janjić i Tref

-------------------Nerazdvojni prijatelji: Meho i Kićo

Pa ipak, od sviju njih Meho je bio nešto posebno. Izvrstan izviđač, sjajan organizator i veoma uspješan student, a kasnije i cijenjen stručnjak u svojoj profesiji (hemija) u BiH. Naše poznanstvo bivalo je sve jače kroz zajednička logorovanja, izviđačke škole, nebrojene sastanke. Uz mene, kasnije ga je upoznala i moja Minkica, za koju sam mislio da ga cijeni zbog iste struke, ali ne, cijenila ga je, kao i ja, zbog njegovog divnog odnosa sa ljudima. I negdje 1994. godine, sreli smo ga skupa u društvu sa Šoletom. Obojica su nas zapanjeno pitala zašto idemo zajedno, znajući da nam je dijete bilo u Engleskoj, kudeći nas da nemamo pameti u ta grozna vremena. Naš zadnji susret bio je ’95. godine. Jedan od rijetkih ljudi kome sam rekao da odlazimo djetetu bio je moj Meho. Čvrsti zagrljaj koji nikada nećemo zaboraviti uz opet smireni, ali ovaj put i tužni glas, rekao nam je: “Sretno vam bilo, vidjećemo se opet”.

Nismo se više sreli. Nažalost, njegovo plemenito srce prestalo je kucati na današnji dan, prije ravno deset godina. Izgubio sam dragog prijatelja, vrsnog drugara a nadasve velikog čovjeka.
Meho, dragi prijatelju, hvala ti za sve.

Vesko i Minkica