EVO ME VAMA

Dragi moji izviđački prijatelji,

Javljam vam se sa velikim zakašnjenjem i grižnjom savjesti, jer sam zatajio u ispunjavanju svog već davnog obećanja datog Vesku.
Dugo nosim teret na duši, naslagan i prije vaših poziva, kritičkih opaski, „potjernica“, niza poziva i upita pristiglih sa više adresa. S vremenom sam uvidio da se za svakim od njih krije veliki entuzijazam i iskreno htijenje da se sačuvaju dragocjene uspomene na lijepu i uzbudljivu mladost.
Zato me i grize... nemoguće je o svemu tome napisati toliko koliko sav taj najljepši dio života zaslužuje, a znajući da griješim, nisam se htio i niti mogao toga odreći.
Kako je prolazilo vrijeme, teret mi je bio sve teži. Bio sam na trenutke zdvojan, premda nisam želio okaljati obraz, nisam znao hoću li vam se ikad odazvati, a opet, bio sam svjestan da svi mi u sjećanjima tražimo sebe i da to ne mogu onemogućiti i ostalima, i ne mogu da vam se ne obratim. Shvatio sam da mogu potpuno zakasniti lutajući po nacrtima i bilješkama koje sam prevrtao u glavi baveći se pitanjem kako vidim sebe u razradi teme koju ne želim da promašim. Ubijedio sam sebe da je bolje išta nego ništa, rješenje sam našao u odvajanju odlomaka iz rukopisa svojevrsnog dnevnika koji sam vodio u periodu 1956. – 1961. godine, mada znam da to nije sasvim ono što sam od samog sebe tražio.
Šta sam od sebe tražio ?
U izviđačku organizaciju pristupio sam krajem 1955. godine. Bilo mi je 16 godina. Od tada pa do maja 1992. godine, punih 36 godina, aktivno sam djelovao u izviđačkoj organizaciji, a kao najvrjedniji svoj angažman i provedene godine smatram učešće u životu i radu odreda: „S. V. Čiča“ (3 godine), „Miljenko Cvitković“ (6 godina) i „25. maj“ (16 godina).
Tražio sam od sebe da, za posjetioce bloga, po hronološkom redu ispričam izviđačke doživljaje tokom svih tih godina, kako sam vidio rast izviđačke organizacije, a da u žiži tih priča budu ljudi za koje sam se najviše vezao i s kojima sam se najviše zbližio, koji su na mene ostavili neizbrisive utiske, a među kojima, nažalost, nekih više nema.
U pokušaju da odmotam cijeli film spoznao sam da je to nemoguće, „traka se iskidala“, neki dijelovi moga sjećanja su izblijedjeli. Postepeno mi je postalo jasno i zašto je tako. Prošle su, naime, već i godine.

Poštovani posjetioci bloga, ne znam jesam li istaknutim razlozima pred vama opravdao svoje oklijevanje i zaboravnost. Obećavam da ću marljivo nastojati da nadoknadim propušteno. Sve skupa srdačno vas pozdravljam.


Bećir Gribajčević-Bećko