Na insistiranje moje školsko-izviđačke drugarice Gorane, već nekoliko dana pokušavam da se sjetim neke od anegdota i/ili zanimljivih priča iz mog izviđačkog života, ali nikako ne uspijevam složiti od toga nešto suvislo za blog.
Naravno da se sjećam sa zadovoljstvom tog perioda. Izviđači, naročito moj odred “Slaviša Vajner Čiča”, obilježili su moje gimnazijske dane, ali većina slika vezana je za neke ozbiljne stvari u kojima sam učestvovao. Na primjer, u živom sjećanju mi je polaganje partizanskog kurira na Boračkom jezeru 1969, kada sam u šumi na “samovanju” zaspao k’o top, pa kad me je načelnica Goranka (tada Mirić, sada Oljača) probudila, nisam znao gdje se nalazim. Upečatljiva su mi ostala i takmičenja u orijentaciji, koja su bila i naporna i interesantna, ali i puna nekih anegdota. Ne mogu da vjerujem da se ne sjećam nijedne konkretno. Znam da ih je sigurno moralo biti jer smo u ekipi bili Meco (Nenad Kostić), Šerif (Ustamujić, nažalost nije više među nama), ja... i to nije moglo proći bez nekog smiješnog događaja...
Kada se sjetim tog vremena i druženja, prijateljstva i odnosa među mladima, gledajući sa današnje tačke, sve to mi izgleda kao nešto što je odsanjano ili se dešavalo na nekoj drugoj planeti, u nekom drugom filmu...
Gledajući ova vesela mlada lica našeg voda „Cvrčak” na slici sa zimovanja na Palama 1970. godine, koju prilažem (s desna na lijevo moja malenkost, Mia Kordić, Stana Ristić-Caca – pridruženi član iz „isturenog” beogradskog voda „Gazele”, Nenad Kostić-Meco, Gorana Jovanović, Branko Parla, a čuči Radomir Majkalović Baća, čiji je tata bio bliski suborac legendarnog Čiče Romanijskog, čije ime je nosio naš odred), bez problema se vraćam u te razdragane dane mladosti...
Ognjen Marković-Marka
No comments:
Post a Comment