EVO ME PONOVO VAMA – DADO IZ KANADE

Januar je. Sjedim pored prozora i gledam idilu. Cijeli život sam želio da živim na moru i bog mi usliši želju. Gdje god pogledaš, more snijega. Da se sretan isplačeš. Ali ni to nije vječno. Šest mjeseci i, ako u međuvremenu ne poeskimiš, eto te u proljeću. Ali to nije moja tema. Čitam šta sve ovaj izviđački narod, što bivši, što sadašnji, piše. Pa i mene to ponuka da poslije tridesetak godina počnem slagati kockice. Kada sam ušao u izviđačku organizaciju, koliko godina bio i šta sam radio? I na kraju, k'o u svakom američkom filmu, hepiend. Izviđači me se kutarisaše. Samo kada? To je pitanje na koje ne mogu da dam precizan odgovor, jer ko se sa Jovanovićima (Gušom i Zvjezdanom) družio, nikada nema pravog odgovora. Sa njima si uvijek izviđač.

Helem, ja sam se, to znam pod sigurno, učlanio 1957. u jesen, poslije godinu dana bezuspješnih pokušaja. Zbog nekog, meni do danas nepoznatog, razloga cijelu godinu sam bio odbijan, a cijelo moje društvo, Mile Dodoš, Kroko, Brano-Smlata, regularno je išlo na sastanke. Na kraju zadnjeg čina, pred spuštanje zavjese, kako već rekoh, u jesen 1957. pojavi se glavni glumac. Vod "Lasta", četa "Igmanski marš", odred SVČ. Vodnik nepoznat, četni starješina Dragan Cikota. Prva ozbiljna akcija – smotra izviđača na Palama 1958. Od tada pa do kraja (oficijelnog) na Fruškoj gori 1966. i opet savezna smotra. Pored Vrdnika, malog gradića. Od svih važnih stvari sam jedino zapamtio veliki bazen za kupanje. U međuvremenu od 57. do 61. bilo je logora, izviđačkih škola, zimovanja, marševa tragovima raznih brigada. U sjećanju iz tog perioda mi je marš na Bijelu zemlju kod Titovog Užica povodom 20 godina Užičke republike. Od Pala preko Rudog i Partizanskih voda na Zlatiboru. Od sedam hiljada učesnika smotre 6950 dobilo sraćku. Autor je bio sretni dobitnik, među pedeset zdravih. To je bio danonoćni neviđeni juriš na latrine i obližnje grmlje. Mislim da su poslije do tridesete godišnjice čistili mjesto logora. I tada se 1961. na zimovanju na Crepoljskom desio bliski susret. Pored mladih bila je i nas grupa, uslovno rečeno, starih izviđača, već spremnih za penziju. Pojavljuje se Deda Mraz u liku Gojka Jovanovića i njegove dobre vile Zvjezdane. A da kuriozitet bude veći, jer vidim da su Gojka svi znali, ja sam ga tada prvi put vidio i čuo za njega. A ja bio izviđač već pet godina. Koliko se sjećam, sve se odigralo spontano. Guša nas je premuntao i objasnio da za nas nije dobra ideja napuštati izviđače. Uz plamen kamina jedne večeri u Lovačkom domu rodio se klub brđana "Bratstvo". Pravilo broj 1. Članovi kluba se ne smiju između sebe zaljubljivati i zabavljati. Zbog pravila i budnog Gušinog pogleda (ne d'o bog da se pravilo prekrši), Zvonko Krapina je, onako visok i markantan, u Grgurićima morao izbjegavati Jasnine vješto postavljane zasjede i noću poslije povatka iz Slanog vidati rane. Bježanje kroz kupine po mraku i nije dobar sport. Zbog diskrecije ćemo se zaustaviti na Jasna. Nema za znatiželjne prezimena. Sa tog produženog logorovanja u Grgurićima (bili smo od 26. juna do 3. septembra) ima i jedna zapamćena anegdota.
Na Dan borca, 4. jula, Guša nas diže u pet ujutro. Treba plesti vijence od lovorovih grana i ići u Slano (cirka 3 km uz more) položiti ih na spomenik palim borcima. Sedam ujutro, svi u uniformama, u dvoredu sa vijencima se zaputimo ka svom cilju. Nema žurbe, sve polako i svečano. Kada smo se poslije skoro sat vremena dokopali Slanog, imamo šta vidjeti. Nigdje zastava, nikakvog obilježja, ništa. Gojko, kakvog ga je bog dao, u uniformi sa svim epoletama, gajtanima i značkama pravac u mjesnu zajednicu.
Šta je tamo radio, ne znam (očevici kažu da je i pištolj vadio). Poslije 15 minuta komanda nazad u Grguriće. Kada smo se vratili, ponovo komanda i u mimohodu ponovo pravac Slano. Drugi pokušaj se odigrao pri temperaturi od 30-tak stepeni, na svima dobro poznatoj dalmatinskoj jari. U Slanom, vijore sve zastave što su se mogle iskupiti u Slanom i bližoj i daljoj okolini. Pleh-muzika svira, spremljeni govori. Pomirenje negativaca (domaći) i sila pobjednica (Guša). K'o biber po pilavu, opet mi brđani žrtve. Klasična kolateralna šteta. Svi smo morali držati počasnu stražu pred spomenikom. Pravo vrijeme, podne, muhe mrtve padaju od vrućine. Samo brđani stameni i čvrsti kao klisurine. Jedina sreća za Gušu je bila da još nije bio izmišljen aparat za čitanje misli.
Ako mi poslije ovoga Vesko kaže da je Mia bolja od mene......

Dado Hegenberger
P. S.: Svaki put zaboravim puno pozdrava za moju dobru izviđačku drugaricu Olju Đurašković