NEMA ZABORAVA – II DIO

Ako filmovi mogu biti u nastavcima, zašto ne bi mogla biti i sjećanja, ona su i tako nanizana poput perli u dugom lancu koji se prekida samo onda kada nas više ne bude.

Prošli put kada sam napisala nešto o našem harizmatičnom starješini Gojku Jovanoviću, spomenuh, a znam da dijelim mišljenje svih, da isto tako dužnu pažnju otimanja od zaborava zaslužuje i njegova životna saputnica, brđanka i ‘dežurna mama’ Zvjezdana-Zvijezda (kako su je mnogi stari izviđači zvali) Jovanović, čija uloga u formiranju duha i lika ‘Čičinog’ odreda, iako ne tako prominentna, nije bila ništa manje značajna, ni uticajna. Ne zaboravimo, iza svakog uspješnog muškarca stoji jedna čvrsta žena (de, ne bunite se, nisam ja to izmislila, nego je to ‘naučno dokazano’).

Zvjezdana Jovanović nije bila samo supruga starješine i mama, prvo pčelice i poletarca, potom planinke i izviđača, na kraju brđanke i brđanina Gorane i Nevena. Ona je na svim silnim logorima, zimovanjima, smotrama i akcijama bila ‘dežurna mama’, neko kome su mali mogli otići po zagrljaj, tinejdžeri povjeriti svoje ljubavne jade, a odrasli imati vrlo načitanog i obrazovanog sagovornika. Ako je Gojko na tom famoznom Vlašiću govorio ‘naprijed’, Zvjezdana je bila ta koja je, čim smo provalili u napušteni dom da se sklonimo, organizovala kuvanje supe od ničega, tj. jedno desetak tankih kobasica koje smo iskupili između sebe i izvukli iz mokrih ruksaka i, kao Isus sa šest riba, nahranila gladni odred, znajući da je, kada si smrznut, najvažnije pojesti nešto toplo i tečno. Kada smo došli na konačnu odrednicu Šantiće (bravo, Zlatane, slike su super) morala se, zbog ograničenih zaliha, vrlo racionalno organizovati ishrana. Zvjezdana je organizovala kuvanje uz pomoć dežurnog voda i uspjela da osmisli jelovnik da ne bude dosadan. Ona je imala velikog smisla za improvizaciju i pravljenje novih jela od raspoloživih sastojaka, nešto čime se danas odlikuju poznati kuvari koji se šepure po televiziji. Ona je svako veče mijesila i hljeb (zamislite koliko hljeba, da odred ima za doručak i večeru), koji smo sami pekli i koga nam nikada nije bilo dovoljno. Toga se sjećam, jer sam ja na Vlašiću položila vještarstvo kuvara i znam da sam pod Zvijezdinim nadzorom napravila neki nazovi đuveč za cijeli odred, prethodno sama ogulivši jedno pola vreće krompira.

Zvjezdanin cijeli život udate žene bio je ‘podređen’ i posvećen izviđačkoj organizaciji i ljudima koji su je činili. Nije se ništa završavalo sa logorom, ili zimovanjem. Naprotiv, tek je onda počinjalo. Kuća Jovanovića je bila otvoreni dom u kome su generacije i generacije izviđača i planinki dolazili kada im se prohtije, održavali i planirali vodne sastanke, gdje su brđani mogli popiti lozu i meziti uz čuvenu Zvjezdaninu pogaču i ajvar (mljac!) i placke ‘a la baba Janja’ (Zvjezdanina mama i Goranina baka – neodvojivi dio mog djetinjstva). Znam da će se mnogi toga sjetiti, i oni koji više ne žive u Sarajevu, kada dođu u vizitu, neka odu u Dobrinju, Emila Zole 8, dočekaće ih ona ista Zvjezdana, koja, i pored godina, nije izgubila ništa od svoje ličnosti , vitalnosti i lijepih plavo-sivih očiju. Sigurna sam da će se tu naći i pogača i loza da se nazdravi svima onima koji su tu, kao i onima koji više nisu, ali žive u nama i jedna su od sjajnih perli u našem neprocjenjivo vrijednom lancu sjećanja.

Da pokažem svijetu kakvom se ljepoticom naš starješina oženio, prilažem sliku Zvjezdane sa njenim i našim Gojkom.











Vaša Mia Kordić