Ustajanje je bilo mnogo veselije nego prethodnog jutra. Pristavljena je jutarnja kafica, a usput se vrše pripreme za nastavak marša. Današnji cilj su Lučki katuni. Pred nama je etapa od 7400 m a sa 1480 m nadmorske visine, moramo u prvom dijelu marša, tj. u naredna 2 km, izaći na 1800 m. Poslije toga, malo gore-malo dole, spuštamo se na Lučke katune, 1520 m. Ovaj put logistika-LADA nema uslova da nas prati i sačeka na odredištu. Hranu i piće za ovu turu moramo da nosimo, svako za sebe. Svi smo ubijeđeni da ćemo se snaći, ukoliko nam nešto zafali. U najgorem slučaju, na katunima mora biti čobana (ovčara) sa svojim stadima.Trenutno ne pada kiša, što ne znači da neće. Zbog hrane, a bogami i pića, rančevi su sada mnogo teži. Tu su vreće za spavanje, primusi, suđe, te sva oprema neophodna do sutra predveče, kada stižemo na Tjentište, konačno odredište. Ovaj završni dio neće biti šetnja, nego ozbiljan marš, pod punom opremom. Pošto je dom sređen, polazimo raspoloženi, iako počinje da nas prati kišica. Dionica je teža, pa su i odmori češći i češće se potegne malo stimulansa iz čutura. Čuture i flaše su sve praznije, rančevi sve lakši. Stižemo na Ljubin grob, posljednji odmor prije katuna, gdje smo odlučili prenoćiti. Veoma čudna slika. Odmaramo se i razgovaramo, ali očigledno je raspoloženje splasnulo. Nigdje nijedne čuturice. Nevjerovatno, sve su presušile, Tjentište je podaleko a treba prenoćiti suhih grla. Apsolutno pogrešna procjena. Hrane je dovoljno, ali sa osvježenjem smo totalno podbacili. Bakir Čamo je jedini sačuvao litar prepečenice, ali je neće pustiti u promet prije odredišta i večere.
Očito, prilično sumoran odmor, bez obzira što je prestala kiša i pomalja se sunce.
Sa lijeva viri Aga, Sile, kao, proučava mapu, iza njega Rizo i Kibo, a ispred njih Ivan, koga muči konfiguracija terena (ne troši stimulans), što pokazuje i njegov osmijeh. U vrhu je Čelo, a ispod Dado i do njega Cober.
Ostatak ekipe, desno: Dado, Rizo (bijeli šeširić), čuči Sado, a pred njim se izvalio Šilja. Iznad njega, Makso, Aga (šilt-kapa), Jasna Ibrulj-Šantić. Gore lijevo Miki, a ispod njega Kum-Ahmetašević sa sinom Harisom (najmlađi učesnik marša). U samom lijevom uglu Srbin sa posljednjom, praznom, pivskom flašom. Jedna flaša prepečenice na nas 21 ipak je motiv da što prije pređemo ostatak puta. Svi se nadamo da je rješenje na katunima. Tamo su čobani, pa mora biti i okrepe. Putem se formira delegacija za kontakt i pazar sa domorocima. To su Kibo – Sakib Mataradžija i Aljo – Alija Melez. Pridružuje im se i Čelo – Mustafa Čelebić, kao eventualni pomoćnik u transportu nabavljene robe. Janje bezbrižno pase na visoravni Zelengore, ne sanjajući da mu se na Katunima priprema ražanj, a trojica bezočnika se približavaju da mu zapečate sudbinu.
Očigledno je posao oko nabavke uspješno obavljen, ali ne u potpunosti. I pored svih sposobnosti i uloženih pregovaračkih napora, nisu nabavili glavno okrepljenje (očekivala se domaća šljiva). Janje, krompir, domaći sir, kajmak i mlijeko nisu skinuli melanholiju sa većine lica. Makso se ponudio da odleti do Tjentišta po pivo, ali bi morali sačekati 16-ak sati da nazdravimo. Ideja je čista utopija. Ostaje nam "zlata vrijedna" litra prepečenice, koju Kirba – Bakir Čamo sad ljubomorno čuva, dok janje bude pri kraju.
Na slici sa lijeva: vire ruke i noge, Namik Silajdžić-Sile, Slobodan Maksimović-Makso, Ahmed Ahmetašević-Kum sa sinom Harisom, Muzafer Osmanagić-Aga i centralna ličnost Bakir Čamo-Kirba, iznad njega, Salih Pašić-Salkica, bijela kapica Hajrudin Halapić-Šole, ražanj-majstor Miroslav Topić-Cober, a do njega Midhat Buljubašić-Šilja. Za kvalitet vatre i žara savjesno se brine Osman Gribajčević-Osmo, leđima okrenut Rizo Grahić-Riza, a u samom kraju Sead Arnautalić-Sado.
Morali smo obiti radničku, šumsku kućicu, da bi obezbijedili prenoćište (izgleda da bi mogla i kiša).
Sile, Makso, Aga, Aljo, Čelo i Salkica djeluju kao veoma ozbiljan skup. Pronađen je štamplić, zapremine 0.15 i na Osminu inicijativu (dotični ne pije) raspravlja se o otvaranju prepečenice, koja bi trebala da krene u krug, svakom po štamplić, uz kontrolu komisije na čijem je čelu Šilja. Bakir se otima, strpljenje je na kraju i prijedlog se usvaja.
Sasvim drugačija slika. Sjaj se vratio u oči, a lica obasjao osmijeh. Čak se i Aljo smiješi, iako je povezao bubrege i ispravlja leđa (retroaktivne posljedice nježnih startova tokom utakmica na Paležu).
Na slici ista ekipa + Cober i Namik Mulahusić-Miki te Šilja, koji nazdravlja odluci.
Janje je pri kraju i svi su pomalo nestrpljivi. Iz šume, nedaleko od nas, čuli smo kršenje granja.
Dvije su pretpostavke, na osnovu vrlo glasnih zvukova: neka zvjerka ili planinari koje je uhvatio mrak. Poslali smo patrolu i čekamo njihov povratak.
Na slici: zabrinuti Kibo, Dado, Ivan, Kum i Riza. Naše veteranke kao da se kriju, pa je Jasna izabrala jednu motku sa vatrišta kao zaklon.
Prepečenica je obišla nekoliko krugova i dno je vrlo blizu. Dužan sam uz zahvalnost pomenuti da sam, ponovo na Osminu inicijativu, popio nekoliko prekorednih štamplića, kao ražanj-majstor.
Sa lijeva: Jasna Ibrulj-Šantić, Jadranka Solomunović-Stanimirović, Goran Stanimirović-Srbin, Kibo, Dado i Ivan, još čekamo patrolu.
Najzad se i oni vraćaju u pratnji dva planinara, koji će nam uljepšati posljednje veče i ovo janje, koje samo što ne skidamo. Sve ove čuturice su pune vode za varakanje sa ono malo prepečenice.
Naše iznenadne goste smo carski ugostili, a oni su na sveopštu radost izvadili i podijelili sa nama 1,5 l dalmatinske lozovače. Najsumorniji ražanj se u čas pretvori u carsku gozbu uz sanjano okrepljenje.
Kiša je ubrzala ovu svečanost, te smo brzo zauzeli mjesta za spavanje u pripremljenoj baraci. Sutra je posljednja etapa do Tjentišta. Poneka šala i sve rjeđi odgovori, pa sve više hrkanja.
Samo još kiša rominja. Laku noć do sutra.
Vidimo se na Tjentištu, Cober
No comments:
Post a Comment