Naš izviđač Goran Brajković, inače nekadašnji član Odreda izviđača "Boriša Kovačević", ugledavši na blogu (1. maja) priloge o izviđačkim novinama, pročitao je i članak koji ga je nagnao da nam se javi. Prenosimo u cjelini njegovo pismo.
Davnih šezdesetih godina u našem «malom mistu» Sarajevu mislili smo da se svijet vrti oko nas. Bili smo puni energije i mladosti. Mladosti i velike ljubavi prema druženju, novim spoznajama. U to vrijeme svijet su potresali događaji sa Lumumbom, Če Gevarom…
Dok je naš predsjednik države zagovarao novi svjetski poredak u vidu nesvrstanosti ili trećeg svijeta, moji drugovi i ja, tadašnji Titov omladinac i redovni učenik u Školi elektroprivrede pri Montažno-projektnom preduzeću, kasnije «Unioinvest» sa sjedištem na Vrbanji, osnovali smo jednu četu izviđača koja se zvala (po narodnom heroju) «Hasan Brkić». Četa je bila u sastavu odreda «Boriša Kovačević» sa Ratkom Todovićem na čelu. I danas, kad mi naviru sjećanja, sa velikim uživanjem mislim na Ratka Todovića. Nije to bio ni oficir JNA ni načelnik odreda, to nam je bio drugi otac, koji je u svemu imao razumijevanja i za svakoga imao vremena, pa čak i u svom birou u komandi grada, kod svoje kuće, gdje smo se tako često sastajali.
Došlo se, tako, na ideju da se formira mlada četa izviđača u preduzeću u kojem sam radio. Stupilo se u vezu sa tadašnjim direktorom projektnog biroa Otom Vajmanom i šefom za obrazovanje. Oni su nam dali logističku i moralnu podršku. U to vrijeme je to preduzeće bilo poluvojno preduzeće, u čijem su sastavu bila sva zanimanja, a na čelu preduzeća, tj. njegov direktor, bio je brat Hasana Brkića.
Mlada, tek formirana četa izviđača, koja nije ni znala šta znači topografija i sve ostalo, dobila je i instruktore, kao Veska Veskovića, Jasnu Gajić i ostale iskusne izviđače. Šta smo mogli mi da radimo? Između ostalog. podržali smo akciju “Što to huči Sutjeska” u tehničkom smislu. Razveli smo struju u logoru, podigli šatore, te obezbijedili boravak za naše prijatelje izviđače koji su došli na proslavu iz cijele Jugoslavije. Organizovali smo ljetovanja uz pomoć preduzeća i Ota Vajmana na Boračkom jezeru (u domu MPP-a). Bili smo prisutni i na takmičenjima iz topografije. Čak smo na memorijalu Odreda “Slaviša Vajner Čiča” osvojili i diplomu. Na našim sastancima nije se samo raspravljalo o izviđačima. Svi članovi čete upisali su zajam za rekonstrukciju puteva u Bosni i Hercegovini (zajam koji je tad u to vrijeme bio aktuelan, a mi smo jedini imali plate); mislim i danas da je to bio dobar potez nase čete.
Uspomene naviru...
Rado se sjećam Kravica i logorovanja, odlazaka na Pale u Dom izviđača, ponovo Sutjeske i svih drugih mjesta gdje smo bili prisutni, kao i ostali članovi Odreda “Boriša Kovačević”. Odista lijepa mladost. Ne mogu da ne pomenem izviđače Branka Prapotnika i Branka Ripa, koji su davali instrukcije iz matematike izviđačima iz naše čete. Mnogi koji su prošli kroz našu četu kao instruktori ili kao prijatelji: Slavko Butina, Kićo, Vesko, Švrakić... svi ti ljudi koji su dolazili kod nas učili su nas zapravo kako da živimo, kako da volimo, kako da poštujemo jedni druge. Danas, kad ovo pišem, mogu im reći veliko hvala. Tek danas znam, osjećam i shvatam da njihov trud nije bio uzaludan.
Dragi moj Vesko, ti dobro znaš kakav je bio naš sastav jedinice, jer ti si bio istinski prijatelj naše male, ali odabrane čete, spremne za svaki zadatak. Na moju veliku žalost, to nije dugo trajalo. Dolazi neminovno odsluženje vojnog roka, na moje mjesto dolaze neki novi klinci, sa novim idejama, ja odlazim na put oko svijeta i nosim sa sobom mali paket uspomena na druženje u mojoj mladosti (“O, mladosti moja”...).
Ja sam trenutno u Parizu i često se sjetim davno prošlog vremena i uhvati me nostalgija i tuga jer bih želio da još jednom budem ono što sam bio. I zato vas sviju koje znam i ne znam pozdravljam sa našim Z-D-R-A-V-O i nadam se da me se neko sjeća i da će mi se javiti. Moja adresa je: goran.brajkovic@wanadoo.fr
Dok je naš predsjednik države zagovarao novi svjetski poredak u vidu nesvrstanosti ili trećeg svijeta, moji drugovi i ja, tadašnji Titov omladinac i redovni učenik u Školi elektroprivrede pri Montažno-projektnom preduzeću, kasnije «Unioinvest» sa sjedištem na Vrbanji, osnovali smo jednu četu izviđača koja se zvala (po narodnom heroju) «Hasan Brkić». Četa je bila u sastavu odreda «Boriša Kovačević» sa Ratkom Todovićem na čelu. I danas, kad mi naviru sjećanja, sa velikim uživanjem mislim na Ratka Todovića. Nije to bio ni oficir JNA ni načelnik odreda, to nam je bio drugi otac, koji je u svemu imao razumijevanja i za svakoga imao vremena, pa čak i u svom birou u komandi grada, kod svoje kuće, gdje smo se tako često sastajali.
Došlo se, tako, na ideju da se formira mlada četa izviđača u preduzeću u kojem sam radio. Stupilo se u vezu sa tadašnjim direktorom projektnog biroa Otom Vajmanom i šefom za obrazovanje. Oni su nam dali logističku i moralnu podršku. U to vrijeme je to preduzeće bilo poluvojno preduzeće, u čijem su sastavu bila sva zanimanja, a na čelu preduzeća, tj. njegov direktor, bio je brat Hasana Brkića.
Mlada, tek formirana četa izviđača, koja nije ni znala šta znači topografija i sve ostalo, dobila je i instruktore, kao Veska Veskovića, Jasnu Gajić i ostale iskusne izviđače. Šta smo mogli mi da radimo? Između ostalog. podržali smo akciju “Što to huči Sutjeska” u tehničkom smislu. Razveli smo struju u logoru, podigli šatore, te obezbijedili boravak za naše prijatelje izviđače koji su došli na proslavu iz cijele Jugoslavije. Organizovali smo ljetovanja uz pomoć preduzeća i Ota Vajmana na Boračkom jezeru (u domu MPP-a). Bili smo prisutni i na takmičenjima iz topografije. Čak smo na memorijalu Odreda “Slaviša Vajner Čiča” osvojili i diplomu. Na našim sastancima nije se samo raspravljalo o izviđačima. Svi članovi čete upisali su zajam za rekonstrukciju puteva u Bosni i Hercegovini (zajam koji je tad u to vrijeme bio aktuelan, a mi smo jedini imali plate); mislim i danas da je to bio dobar potez nase čete.
Uspomene naviru...
Rado se sjećam Kravica i logorovanja, odlazaka na Pale u Dom izviđača, ponovo Sutjeske i svih drugih mjesta gdje smo bili prisutni, kao i ostali članovi Odreda “Boriša Kovačević”. Odista lijepa mladost. Ne mogu da ne pomenem izviđače Branka Prapotnika i Branka Ripa, koji su davali instrukcije iz matematike izviđačima iz naše čete. Mnogi koji su prošli kroz našu četu kao instruktori ili kao prijatelji: Slavko Butina, Kićo, Vesko, Švrakić... svi ti ljudi koji su dolazili kod nas učili su nas zapravo kako da živimo, kako da volimo, kako da poštujemo jedni druge. Danas, kad ovo pišem, mogu im reći veliko hvala. Tek danas znam, osjećam i shvatam da njihov trud nije bio uzaludan.
Dragi moj Vesko, ti dobro znaš kakav je bio naš sastav jedinice, jer ti si bio istinski prijatelj naše male, ali odabrane čete, spremne za svaki zadatak. Na moju veliku žalost, to nije dugo trajalo. Dolazi neminovno odsluženje vojnog roka, na moje mjesto dolaze neki novi klinci, sa novim idejama, ja odlazim na put oko svijeta i nosim sa sobom mali paket uspomena na druženje u mojoj mladosti (“O, mladosti moja”...).
Ja sam trenutno u Parizu i često se sjetim davno prošlog vremena i uhvati me nostalgija i tuga jer bih želio da još jednom budem ono što sam bio. I zato vas sviju koje znam i ne znam pozdravljam sa našim Z-D-R-A-V-O i nadam se da me se neko sjeća i da će mi se javiti. Moja adresa je: goran.brajkovic@wanadoo.fr
GORAN BRAJKOVIĆ
Na fotografijama je Goran Brajković sa Jasnom Gajić na logorovanju na Kravicama kod Ljubuškog, te četa "Hasan Brkić" na Boračkom jezeru.
No comments:
Post a Comment