SJEĆANJE – Željko Majstorović

Nekada davno, Željko Majstorović bio je izuzetno aktivan izviđač u Odredu izviđača
“Boriša Kovačević”, gdje je radio kao vodnik, a kasnije i kao načelnik jedne (ako ne i najbolje) čete izviđača. Danas Željko radi kao pomoćnik direktora Hidrometereološkog zavoda BiH, čiji lik je dobro znan gledateljima BHTV 1. Ponukan fotografijama objavljenim na blogu u samom početku (vidi prilog “Logor u Čapljini”, te zadnji prilog), poslao nam je ovaj tekst koji u cjelini objavljujemo:

Izviđačka škola “Dretelj 1963”

Fotosi ilustruju samo dio divne izviđačke atmosfere koja je vladala na izviđačkoj školi novosarajevskih izviđača Dretelj 1963. – Zlatica Ninić,Vesna Dugonjić, Gordana Ninić, Iskra Janjčić, Stela Sorokin, Suada i Nataša..., Vesko Vesković, Milan Ožegović, Željko Majstorović, Željko Perušić, Ramiz Pamuk, Ognjen Tvrtković, Šerbo (budući ekstra igrač Želje), Hamdija i Mišo... i mnogi drugi kojima se imena ne mogu sjetiti dio su predivne izviđačke družine, vođa škole čika Dimšo (Dimitrije Ninić), pa predavači Krsto Laganin-Kićo, Meho Basarić, Dr Zoran (prva pomoć), Goja (signalizacija)... A ko se još ne sjeća naših omiljenih kuharica, teta-Hajre i teta-Rose? Ćirom sa Stare željezničke stanice kroz mnogobrojne tunele do Čapljine, pa pješke uz Neretvu do Dretelja. Divna slika starih kula u drevnom Počitelju, iznad zelenih krošnji koje su okruživale izviđački logor, ledena voda prelijepe zelene Neretve, zreli pipuni u plodnim baštama i nesnosna hercegovačka vrućina i kamenjar bili su prvi utisci. Pored jutarnjih smotri i dizanja zastave, predavanja iz raznih oblasti izviđačke “struke” i kupanja u Neretvi, sportskih takmičenja, bilo je i dosta šaljivih događaja:

– Vesko je vodio vod "repetaši", oni su imali i repetašku himnu: kašika, viljuška... Jedne prilike u trpezariji Vesko uzviknu: “glave gore kad se pjeva himna”, svi podigoše glave gore, a Ožegović nabrzaka Hamdiji i Miši umiješa ricinus u jelo – znaju se posljedice. Hamdija se poslije ljutio, a nije se sjetio kada su dan ranije Mišo i on izveli sljedeći štos:

– Hamdija poslije dobre klope u trpezariji pravi čudne trzaje glavom gledajući u nebo i uporno nešto žvače, a Mišo objašnjava prisutnim planinkama da to on uvijek iza ručka preživa. Kada su ove vrišteći pobjegle, Mišo i Hamdija prespu sadržaj njihovih porcija sebi i pojedu (tog dana im nije trebala repeta).

– Šerbo i ja smo uređivali list (zidne novine) pod nazivom “Komarac” (a bilo ih je u izobilju), u kojem smo većinu (uglavnom šaljivih) tekstova o životu u logoru u stihovima pisali nas dvojica, ali je bilo i puno tekstova i crteža od drugih učesnika škole (šta bih sada dao za te komade hamera). Školu su obilježili i divni zvuci gitare našeg talentovanog Ožegovića i njegovog pratioca Veska, divne večeri uz logorsku vatru, šaljivi izviđački skečevi i pjesme (“Uz vatru planinke sjede, u svakoj srce je žar...”), mnogobrojne ljubavi i simpatije. Polaganje vještarstava i zvjezdica, bogatiji za nova izviđačka znanja. I na kraju uvijek bolni, ali neizbježni izviđački rastanak, uz: Z D R A V O, zdravo, zdravo... Mnogi od nas su ostali i poslije škole još tri sedmice na Logoru Dretelj 1963. i druženje se nastavilo, novi štosovi, nove simpatije..., bilo je to dugo toplo i nezaboravno izviđačko ljeto.