NEKAD JE BILO TAKO

Dom izviđača na Mejtašu u Sarajevu bio je mjesto okupljanja svih izviđača. U prostorijama doma nalazilo se mnogo prostora za aktivnosti svih onih koji su željeli koristiti ove prostore. Tu su bile: velika sala, koja se koristila za velike sjednice ili skupštine Saveza izviđača BiH, Gradskog saveza, za skupštine odreda izviđača, za prigodne manifestacije, priredbe, čajanke, plesne večeri, za kino-projekcije, za koncerte... za šta još ne. Pored kancelarija nalazili su se tu kabineti za topografiju, za astronomiju, za satanke vodova, četa ili odreda. Neki od fotosa pokazaće samo jedan mali insert aktivnosti, čiji će se akteri možda i prepoznati. A mi smo prepoznali Vesnu Mašić (primadonu Kamernog teatra 55), Ferida Korića-Eku... i druge.

Kako nam je pisao Midhat Buljubašić-Šilja, "tada su u Domu izviđača radili mnogi aktivisti, od kojih su, primjera radi, 1972. godine u Savezu izviđača: Krsto Laganin-Kićo, Slavko Butina i Jolanda Nikolić, a u samom domu radili su: Bećir Gribajčević-Bećko, Sakib Mataradžija (vodio IDS – Izviđačko domaćinstvo Sarajevo), Mihajlo Ćuk-Mićo, Slobodan Perišić-Paja, Ivica Fasman, Zaga Novaković, Sabiha Fatić i Zahida (zaboravio je prezime), dok se na fotografiji ispred Doma izviđača iz 1972. g. vidi dio "uposlenika" Doma: s lijeva na desno (mrdaj, mrdaj...) Šilja, Lejla Buzar-Buljubašić, Ana Kokošar (uposlenica UNIS-a), Seka (prolup'o prezime), Nafa Muradbegović, Bahra Dautović-Abinun, Sulejman Arnautović-Suljo. Kleči Husein Livnjak. Neki od ove raje nisu više sa nama ovdje. Čekaju na nas tamo. Za sad toliko. Z d r a v o – Šilja"

Hvala ti Šiljo, ima još vremena za to!

I još nešto. U toku mjeseca maja objavit ćemo niz priloga, među kojima izdvajamo:

– Literatura o izviđačima;

– "Misteriozna fotografija";

– Ko su naš izviđački novinari;

– Iz albuma jedne planinke;

– Kako sam postao izviđač, i još dosta toga, samo nas pratite. Mi smo tu sa vama!

IZVIĐAČKE ŠKOLE

Izviđačke škole

Ko se još od starije generacije ne sjeća izviđačkih škola? U samom početku razvoja izviđačke organizacije u Sarajevu i šire, školovanju budućeg kadra se posvećivala najveća pažnja u samim odredima. Jačanjem organizacije, na nivou opštinskih, gradskih te sreskih saveza organizovale su se izviđačke škole za vodnike i načelnike četa. U drugoj polovici šezdesetih godina republički savez kreće sa organizovanjem škole za načelnike odreda. Ove škole su u većini slučajeva bile organizovane u ljetnim mjesecima, pogotovo u periodu prije odlaska na logorovanja. Najveći dio izviđačkih škola je organizovan na prostorima izviđačkih domova na Palama, na Boračkom jezeru, na Tjentištu, kao i drugim mjestima.
Prije početka škole, na nekoliko mjeseci ranije, formirao bi se štab škole, koji bi vršio sve pripreme za uspješan rad. Sačinjavani su programi rada po danima, određivane teme, te imenovani instruktori škole. Na samoj školi, u zavisnosti od ranga škole, učesnici bi bili po vodovima, a teoretska i praktična nastava se obavljala kako parcijalno po grupama, tako i kolektivno za sve učesnike. Uobičajeno je bilo da učesnici savladavaju gradivo iz topografije, signalizacije, prve pomoći, snalaženja u prirodi, o organizacijskoj strukturi izviđača, poučavanju u novim igrama, pjesmama i sl.

Priložene fotografije smo dobili od Branka Parle, na čemu mu se posebno zahvaljujemo, uz nadu da će svojim senzitivnim prstićem kliknuti mišem na rubriku “comments”, te bar napisati imena na navedenim slikama (ako se u međuvremenu ne prepoznaju i jave sami učesnici).

Pa ipak, dok se to ne desi, na fotografiji 1. su članovi štaba gradske škole na Palama (izviđački domovi – 1970. godine), instruktori sa nekim polaznicima. Po sjećanju i potpisima u gornjem redu s lijeva na desno su: Slavko Butina, Razija (prezime nepoznato), Alija Melez, pukovnik JNA (ne znamo ime), Branko Parla, Branko Rip, Vesko Vesković, Gordana Ožegović, Zlatko Lučić, Ismet Alić, u donjem redu su: Dževad Jaganjac, Nikola Kozić, Senad Barjaktarević, Milenka Todović, Sead Čamo, Murat Husić, Vlado Peka...

50. PRILOG

Možda niste ni primijetili da je ovo 50. prilog otkada je naš i vaš BLOG zaživio? Da, tačnije 24. novembra 2006. godine, krenuli smo sa prvim prilogom na ovom blogu. Namjera nam je bila i ostala da se na ovim stranicama sjetimo svima nama drage izviđačke organizacije čiji smo članovi bili, koju i danas nosimo u srcu. Možda smo, iz dobre namjere, činili i sitne propuste, kako tehničke, tako i tekstualne prirode. Ono što nas sve raduje, blog je zaživio! Dokaz tome su mnoge fotografije iz ranijeg perioda, mnogi prilozi koji su nam poslati a na kojima su amblemi sa naših manifestacija, komentari ili pak pisani prilozi.

Koristimo ovu priliku da se i ovim putem zahvalimo svim onima koji su na bilo koji način dali svoj dosadašnji doprinos u blogu: Raheli i Branku Ripu (Windsor – Canada), Dariji Stojnić (London – UK), Dževadu Tasiću (Oslo – Norveška), Goranu Brajkoviću (Pariz – Francuska), Emiru Omanoviću (Stokholm – Švedska), Mladenu Ovadiji (Toronto – Canada), Branki Danon, Mii Kordić, Gordani Lacić-Ilić (svi iz Londona – UK), Snježani Mahmutović (Ljubljana – Slovenija), Tamari Jakšić, Maši Đikiću (USA), Borisu Popoviću (Vancouver – Canada), Ljilji Kabiljo (Natania – Izrael), Edini Kršlak, Branku Parli, Midhatu Buljubašiću-Šilji, Željku Majstoroviću, Snježani i Gordani Ninić (svi iz našeg Sarajeva).

Iskreno se nadamo da će svi oni koji stalno ili povremeno zavire u blog, prenijeti svim sebi poznatim izviđačkim prijateljima adresu bloga, te da će nam se i ubuduće javljati. A mi vam se od srca unaprijed zahvaljujemo,

Minkica i Vesko Vesković

P. S.: Zamalo da zaboravimo. Jučer uvečer u Londonu, na West Hampstedu, sreli smo se nakon 15 godina sa Mladenom Ovadijom. Sve vas skupa od srca pozdravljamo uz naš znani pozdrav,

Z-R-R-A-V-O, zdravo, zdravo, zdravo!

IZ TELEĆAKA Emine-Minkice Bilić-Vesković

Ne znam kako to danas izgleda u izviđačkoj organiza-
ciji. Ali sigurno znam da je nekada postojala evidencija, kartoni, vodne i četne knjige, koji su sadržavali dio naše i moje istorije. Uz ovih nekoliko primjera koje ćemo objaviti, šaljem svim starim izviđačima i planinkama Čičinog odreda, te ostalim izviđačima Sarajeva, tople pozdrave.

Posebno pozdravljam Jasnu Ibrulj, Lejlu Puzić, Ljilju Kabiljo, Nadeždu Kurilić, Rusmiru Čamo, za koje me veže neraskidivo prijateljstvo.

Minkica

"TURILI SMO" – "TURILI"

Dragi Vesko,
Evo ti šaljem Mašinu i Čelinu sliku iz izviđačke mladosti. Eto ih izgledaju k'o partizani. Baš lijepo i “turi” to, što kaže Maša, na blog.
Pozdrav,
Z-d-r-a-v-o!
Gvardo

Molim te, pošalji ovo Vesku da turi u izviđače, to su Čelo i ja nekad davno na Romaniji… Maša

P. S.: Još da samo Čelo ovo ugleda pa nam pošalje svoje fotose! Vesko

SJEĆANJE – Željko Majstorović

Nekada davno, Željko Majstorović bio je izuzetno aktivan izviđač u Odredu izviđača
“Boriša Kovačević”, gdje je radio kao vodnik, a kasnije i kao načelnik jedne (ako ne i najbolje) čete izviđača. Danas Željko radi kao pomoćnik direktora Hidrometereološkog zavoda BiH, čiji lik je dobro znan gledateljima BHTV 1. Ponukan fotografijama objavljenim na blogu u samom početku (vidi prilog “Logor u Čapljini”, te zadnji prilog), poslao nam je ovaj tekst koji u cjelini objavljujemo:

Izviđačka škola “Dretelj 1963”

Fotosi ilustruju samo dio divne izviđačke atmosfere koja je vladala na izviđačkoj školi novosarajevskih izviđača Dretelj 1963. – Zlatica Ninić,Vesna Dugonjić, Gordana Ninić, Iskra Janjčić, Stela Sorokin, Suada i Nataša..., Vesko Vesković, Milan Ožegović, Željko Majstorović, Željko Perušić, Ramiz Pamuk, Ognjen Tvrtković, Šerbo (budući ekstra igrač Želje), Hamdija i Mišo... i mnogi drugi kojima se imena ne mogu sjetiti dio su predivne izviđačke družine, vođa škole čika Dimšo (Dimitrije Ninić), pa predavači Krsto Laganin-Kićo, Meho Basarić, Dr Zoran (prva pomoć), Goja (signalizacija)... A ko se još ne sjeća naših omiljenih kuharica, teta-Hajre i teta-Rose? Ćirom sa Stare željezničke stanice kroz mnogobrojne tunele do Čapljine, pa pješke uz Neretvu do Dretelja. Divna slika starih kula u drevnom Počitelju, iznad zelenih krošnji koje su okruživale izviđački logor, ledena voda prelijepe zelene Neretve, zreli pipuni u plodnim baštama i nesnosna hercegovačka vrućina i kamenjar bili su prvi utisci. Pored jutarnjih smotri i dizanja zastave, predavanja iz raznih oblasti izviđačke “struke” i kupanja u Neretvi, sportskih takmičenja, bilo je i dosta šaljivih događaja:

– Vesko je vodio vod "repetaši", oni su imali i repetašku himnu: kašika, viljuška... Jedne prilike u trpezariji Vesko uzviknu: “glave gore kad se pjeva himna”, svi podigoše glave gore, a Ožegović nabrzaka Hamdiji i Miši umiješa ricinus u jelo – znaju se posljedice. Hamdija se poslije ljutio, a nije se sjetio kada su dan ranije Mišo i on izveli sljedeći štos:

– Hamdija poslije dobre klope u trpezariji pravi čudne trzaje glavom gledajući u nebo i uporno nešto žvače, a Mišo objašnjava prisutnim planinkama da to on uvijek iza ručka preživa. Kada su ove vrišteći pobjegle, Mišo i Hamdija prespu sadržaj njihovih porcija sebi i pojedu (tog dana im nije trebala repeta).

– Šerbo i ja smo uređivali list (zidne novine) pod nazivom “Komarac” (a bilo ih je u izobilju), u kojem smo većinu (uglavnom šaljivih) tekstova o životu u logoru u stihovima pisali nas dvojica, ali je bilo i puno tekstova i crteža od drugih učesnika škole (šta bih sada dao za te komade hamera). Školu su obilježili i divni zvuci gitare našeg talentovanog Ožegovića i njegovog pratioca Veska, divne večeri uz logorsku vatru, šaljivi izviđački skečevi i pjesme (“Uz vatru planinke sjede, u svakoj srce je žar...”), mnogobrojne ljubavi i simpatije. Polaganje vještarstava i zvjezdica, bogatiji za nova izviđačka znanja. I na kraju uvijek bolni, ali neizbježni izviđački rastanak, uz: Z D R A V O, zdravo, zdravo... Mnogi od nas su ostali i poslije škole još tri sedmice na Logoru Dretelj 1963. i druženje se nastavilo, novi štosovi, nove simpatije..., bilo je to dugo toplo i nezaboravno izviđačko ljeto.

"SPAVANJE" I JOŠ PONEŠTO

Vjerujemo da niko od vas ko otvori blog nije imao dogodovština koje su mu se događale na zimovanjima, logorovanjima, takmičenjima, školama, smotrama... a da mu nisu ostale u trajnom sjećanju.
Ima ih dosta, zar ne?
Ne znam zašto, ali moje uspomene na ta vremena vezane su za spavanje. Naime, od malih nogu bio sam poznat kao osoba koja je “tvrdo” spavala. Posebna sjećanja su vezana za razna logorovanja. Kako je to obično bivalo, na povečerju se skidala zastava sa jarbola, a mi smo svi kao jedan pjevali “Hej Sloveni, jošte živi”, prvu strofu, a nakon toga se nastavljalo sa nama znanim stihovima “Plamen se diže...”. Nakon pročitane “dnevne zapovijesti” za sutrašnji dan, vrijeme se nakon toga provodilo uz logorske vatre, uz pjesme, gitare, izvođenje skečeva… Po povečerju kretalo se na spavanje. Moji drugari, znajući da “dobro i tvrdo” spavam, često su znali meni i mom “cimeru” da dignu šator, što je izazivalo radost ostalih učesnika. Uznevjereni, moj drugar i ja budili bismo se začuđeni gdje nam je šator, uz gromoglasan smijeh ostalih, koji su to očekivali. Drugi su u svojim nestašlucima znali prelivati vodu iz lončića u lončić, uz obavezno tiho cvrkutanje “pisss, pisss…”, a najgore bi prošli oni kojima su između nožnih prstiju stavljali papiriće pa ih zapalili da bi gledali “helikoptere”, dok bi jadnik vrtio nogama.
Naravno, to nije imalo prođu kod štaba logorovanja, ali danas, nakon toliko godina, sve to skupa ostaje kao jedna divna uspomena (vidi fotografije).

Sigurni smo da i vi koji ovog trenutka čitate blog imate masu vama dragih uspomena. Da li je baš teško sjesti i za trenutak odvojiti vrijeme te napisati nešto slično? Da li se sjećate tekstova nama znanih izviđačkih pjesama? Možete li bar to napisati i nama proslijediti? Ako imate fotose (kao i sve drugo), napišite koju riječ, da i drugi sa vama podijele radost. Dovoljno je za ranije objavljene priloge kliknuti na “komentar” te, nakon unošenja vaše e-mail adrese, nešto napisati. Ili, ako vam je i to teško, proslijedite nama (strpljivi smo, čekaćemo da dobijete inspiraciju) na već znanu našu adresu veskovic@yahoo.com.
Veliki pozdrav svima,
Minkica i Vesko

I GREŠKE SE DOGODE

Ljudi kažu: "Ko radi taj i griješi"!

Naš dragi izviđački drug Maša Đikić, a koji živi u USA, pisao nam je i u svom e-mailu dao sugestije vezane za blog. Između ostalog, malo nas je "ružio" zbog fotografije objavljene 5. aprila, koju nam je, među ostalima, poslao Šilja; na njoj se nalazi grupa izviđača za koju smo napisali da je to "grupa izviđača Odreda 'Miljenko Cvitković' u kojoj se nalaze Bećko i Šilja". Oštro oko našeg Maše uočilo je da se na fotografiji nalazi većina izviđača Odreda "Slaviša Vajner-Čiča", skrenuvši nam pažnju da se u drugom redu sa lijeva na desno nalaze: Midhat Buljubašić-Šilja, do njega Mile Dodoš a zatim Rade Grbić-Kroko, Maša Đikić te Bećir Gribajčević-Bećko, a ispod Radeta Grbića je Nećko Dizdarević. Preostale izviđače na ovoj fotografiji nismo ni Maša a ni mi identifikovali.

Očekujući da će i Maša ispuniti (nekada) svoje obećanje, te poslati nam neke svoje fotografije, ovog puta ponovo objavljujemo ovu fotografiju, kao i zajednički fotos porodice Đikić, prilikom jedne od posjeta Sarajevu.

EVO NAS OPET!

Iz našeg albuma naših aktivnosti šaljemo još nekoliko slika sarajev-
skih izviđača prilikom boravka u Velikoj Britaniji. Fotografisali smo se pored biste Baden-Powella, osnivača skautskog pokreta, a koja je postavljena u Gilvil parku (čitaj kako piše), u velikom skautskom centru u Velikoj Britaniji. Iza spomenika nalazi se velika bijela zgrada – njihov ured, a može biti i hotel za tek vjenčane. Tu su i prostori za molitve za mnoge religije i nacije.

Toliko za ovaj put, mnogo pozdrava svima od Emire, Dine i Satka iz Sarajeva.

Branko Parla – Iz mog izviđačkog ruksaka – 3. dio

Branko Parla baš svega ima u svom izviđačkom ruksaku. Pored ovih lijepih amblema, Branko je (kako ga je teta Zvjezdana nazvala "izviđačem srednje generacije i zaljubljenikom u izviđačku organizaciju"), proslijedio niz fotografija koje ćemo objaviti kada ih svrstamo po tematici (smotre, izleti, logorovanja, izviđačka literatura...). Naravno, koristićemo ih i u obradi drugih nama dragih izviđača i planinki. Hvala ti, Branko, i stvarno dobro izgledaš!

Midhat Buljubašić-ŠILJA

Veseli čovjek, uvijek pun optimizma, Midhat Buljubašić, poslao je dosta fotosa, sa željom da se objave na blogu. Još poznatiji pod nadimkom "Šilja", davnih pedesetih godina prošloga stoljeća postao je član izviđačke organizacije. Svoj poseban doprinos dao je kao aktivan član odreda izviđača "Miljenko Cvitković", gdje je zajedno sa Ekom – Feridom Korićem, Mlađom – Mladenom Stijačićem, te mnogim poznatim sarajevskim izviđačima, skupa sa Bećkom – Bećirom Gribajčevićem – njihovim vođom i omiljenim drugom, dao svoj veliki doprinos u razvoju izviđačke organizacije Sarajeva. Ko se još ne sjeća davnih vremena sa izleta, smotri, takmičenja, a posebno aktivnosti u Domu izviđača na Mejtašu, na domovima na Palama, gdje će njegovo ime ostati upisano (sigurni smo, bar u sjećanju svih nas) kao čovjek koji je bio i ostao miljenik mnogih.

Dragi nam Midhat Buljubašić-Šilja, koga nema a da ga se ne sjeća, poslao nam je sljedeće fotografije. Na fotosima je snimak sa daleke Prve smotre izviđača BiH na Boračkom jezeru 1959. godine, fotografija sa jednog izleta izviđača odreda "M. Cvitković", snimak sa Bećkom, Ekom i mladim izviđačima, te njegove fotografije iz davnih vremena, te kako izgleda danas.

BRANKO PARLA – Iz mog izviđačkog ruksaka – 2. dio

Kako sam kaže, najviše se ponosi amblemima Čičinog odreda koje je sačuvao. Napomenuo je da je kreacije za neke ambleme dao Miroslav Topić-Cober.

Objavljujemo ih, uz napomenu da smo sebi dali slobodu da uz njegove ambleme i nas dvoje (Minkica i Vesko) pridodamo svoj, možda najstariji amblem Čičinog odreda.

BRANKO PARLA – Iz mog izviđačkog ruksaka

Nama dragi Branko Parla, kako bi rekla teta Zvjezdana Jovanović, izviđač Čičinog odreda srednje generacije i zaljubljenik izviđačke organizacije, poslao nam je dosta materijala za blog. Ovog puta smo se opredijelili da objavimo AMBLEME koje nose danas izviđači Sarajeva, kao i one koje smo nekada sa ponosom nosili na rukavima naših uniformi.

Objavljujemo:

1. Amblem izviđača Sarajeva (novijeg datuma)

2. Amblem Saveza izviđača BiH (novijeg datuma)

3. Amblem Saveza izviđača Jugoslavije (starijeg datuma)

4. Sliku Branka Parle sa prijateljima kada je bio "mali izviđač"

IZVIĐAČKI DOMOVI NA KALOVITIM BRDIMA – PALE

Ko se još od nas ne sjeća naših izviđačkih domova na Palama? Ma nema takvoga izviđača i planinke da se sa radošću ne sjeća dobrovoljnih akcija na uređenju domova (bar starija generacija), ko se ne sjeća mnogih izleta, smotri, takmičenja u orijentacionim krosevima, dizanju šatora, mnogih izviđačkih gradskih i republičkih škola. Domovi na Palama bili su mjesto okupljanja mnogih generacija. Polazak je uvijek bio sa Stare željezničke stanice (preko puta hotela "Bristol"), a kasnije sa Bistrika, odakle smo putovali nezaboravnim "ćirom". Krivudava uskotračna pruga koja je išla padinama Trebevića uz Miljacku vodila nas je preko Dovlića do našeg odredišta. Čini mi se da mi i sada odzvanja zvuk "ćirine" lokomotive, te da osjećam još dim iz lokomotive prolazeći brojne tunele. Zbog želje da ponovo vidim naše domove, prilikom posjete Sarajevu skoknuo sam i do Kalovitih brda, do naših domova. Emocije su bile i ostale pomiješane. Radostan sam bio šetajući oko domova, livadama iznad domova, a tužan jer tamo danas nema nas – sarajevskih izviđača. Danas se domovi koriste kao Ekonomski fakultet sa Pala, te internat za mlade studente. Ipak, kao nepopravljivi optimista, nadam se dolasku dana kada će izviđački domovi na Palama pripasti onima kome i stvarno pripadaju – sarajevskim izviđačima!