Tuesday, 27 February 2007

PORUKA


Već odavno se spremam da odem do Sarajeva. Prilika je ispala, pa otuda se nećemo vidjeti sa novim prilozima narednih 20-tak dana. Potrudiću se da svojim digitalcem snimim meni i vama poznate izviđače koji žive u Sarajevu. Želja mi je da se sretnem sa Alijom Melezom, Bećkom Gribajčevićem, Kićom Laganinom, Seadom Bahtijarevićem, Zvjezdanom i Goranom Jovanović, Zlatkom Lučićem, Radetom Grbićem, Nećkom Dizdarevićem, Brankom Parlom, Hajdarom Arifagićem... Također ću pokušati i od njih da pribavim što više materijala (fotosa, komentara, sjećanja i sl.). Vidjećemo koliko ću u tome uspjeti.

A dotle, i oni koji posjete blog mogu napisati svoje komentare na već objavljene priloge, ili pak da pošalju fotose i tekst, a ako im je to teško, nek samo proslijede što žele na e-mail adresu: veskovic@yahoo.com

Do ponovnog susreta,

Z-D-R-A-V-O, zdravo, zdravo, zdravo!

Vesko

Sunday, 25 February 2007

GOGA ILIĆ "RIBIZLA" – DRUGI PUT



Uz napomenu da je moderator bloga (Vesko) dva puta kliknuo istu sliku (valjda od sreće kada ih je tako lijepe ugledao), prilažemo još jednu staru sliku i jednu novijeg datuma. Opšti utisak je da sjajno izgledaju!

KRENULO JE, KRENULO!






Dragi prijatelji, kao što vidite iz ranijih javljanja, naš izviđački blog je zaživio. Na njegovim stranicama javljaju se svima nama poznati likovi izviđača i planinki sa kojima smo provodili svima nama nezaboravno vrijeme.

Ovom prilikom nam se javila i Gordana Ilić, poznatija po izviđačkom nadimku "Ribizla", koja nam je poslala nekoliko starih fotosa iz Bosanskog Novog (RTUO 68), te fotose ovih slatkih planinki kod spomenika narodnih heroja iz II svjetskog rata. Evo šta je Ribizla napisala:


Dragi izviđači,

Evo, da se i ja javim i priložim nekoliko fotografija na kojima smo mi planinke Čičinog odreda. I ja, kao i svi vi ostali, nosim u sebi najljepše uspomene na taj dio mog života – divna druženja na brojnim logorovanjima, zimovanjima, orijentacionim takmičenjima, sastancima, priredbama, smotrama...
Najdivnije i najdragocjenije od svega je to što su mi izviđači dali najbolje prijatelje, koji su još uvijek veliki dio mog života, uprkos tome što smo rasuti svuda po svijetu.
Ipak imamo tu sreću da smo nas tri planinke 'srca vesela' zajedno ovdje u Londonu – Slađa, zvana Caka, Mia i ja, Goga – zvana Ribizla, a, naravno, i stari izviđači Vesko i Minkica.
Evo, prilažem i sliku nas tri u sadašnjem izdanju.
Pozdravljam sve prijatelje koji su se javili na ovaj blog, kao i ostale izviđače:

Z-D-R-A-V-O zdravo, zdravo, zdravo!!!


Goga-Ribizla

Planinka zvana "Zec" javlja se iz Ljubljane

Ćao,
Slike sam poslala da ih svakako staviš na blog jer meni, pored svega truda, nije uspjelo. Na prvom fotosu sam sa svojim drugaricama na Zabrđu (vježbamo brzinu dizanja šatora), dok je druga sa neke proslave 22. decembra u kasarni “Maršal Tito” u Sarajevu, gdje smo učestvovali na proslavi sa svojim programom. Samo ne znam koje godine je to bilo. Imaš pravo to s bogom, kada si rekao da ”fotosi podsjećaju na vrijeme kada je i on po zemlji hodao”. Možda možemo napraviti da opet hoda po zemlji, ja sam ti vječni optimista. Šaljem i jednu sadašnju sliku sa svojim sinovima, pa možeš i nju objaviti. Šta je tu je.
Pozdrav svima,
Snježa Mahmutović

Hvala, Snježo, nadamo se da će se tvoje prijateljice prepoznati na snimku te se javiti u komentaru.

Friday, 23 February 2007

Eto tako malo...



Nakon uvrštavanja u blog teksta, kao i izvrsnih starih fotosa Mie Kordić, imali smo namjeru objaviti jednu relativno svježu sliku dijela planinki koje danas žive u Londonu. Rekle su nam (Mia, Slađa i Goga) "stavi onu sliku na kojoj sjajno izgledamo". Slučajno sam taj fotos izbrisao, ali ga imaju njih tri. Čak ga je Goga Lacić obećala proslijediti, ali ga još nema.

Slijedeći našu već pomalo ustaljenu praksu da objavimo i neku fotografiju svježijeg datuma, ovog puta evo naše Mie Kordić. Uz njenu fotografiju objavljujemo još jedan fotos iz njene arhive. Na njemu su svima nama poznati izviđači Slobodan Ćosović-Ljupan i Ranko Ibrulj-Špico iz najmlađih izviđačkih dana. Djevojčica među njima je Ljupanova sestra.


Iako smo napomenuli način kako se javljati na blog, kao da to "ne pije vode". Dokaz tome je i javljanje Mladena Ovadije iz Kanade koje prenosimo u cijelini.


Dragi Vesko,
baš si ti dobar, i dobro je da 'ozna sve dozna' dok ima šta da dozna (prije svega ako je to dobro). Dakle, hvala na čestitkama. Dobio sam ja od tebe i čestitku za Novu godinu. Naravno, i ja tebi i tvojima, kao i londonskoj koloniji naše raje i izviđača, želim radost, zdravlje i sreću, reci im svima to. Ali ja sam nekako lijen za pisanje, pa ovo shvati i kao neko izvinjenje što ti nikad nisam ništa za 'blog' poslao. A i nemam šta, nemam nijednu sliku iz izviđačkog perioda, koliko znam.

Ipak, imam nešto: to je kratki obrazovni film o snalaženju u prirodi zimi koji smo Špico, Zuka, Šok, Nećko (Aljin brat), Cana, Branka Bodnaruk, Jasna (Špicina sestra), Vesna (Vlastina sestra), ja – Gvardijan i još nekoliko izviđača snimili na Jahorini negdje oko 1970. godine za "Zastava film". Film sam pronašao prije nekoliko godina i dao kopije nekoj raji u Sarajevo, a ovu moju kopiju sam dao Popu, na Mašinu inicijativu, da je presnimi u nekom elektronskom formatu da bi se nešto od toga moglo staviti na taj tvoj i naš site. To je sad u toku i nadam se da ćemo uspjeti da ti to pošaljemo.
Eto toliko za sad, ne mogu ti, nažalost, obećati neki tekst za blog iako ti kažeš da sam ja 'čovjek od pera'. U mene je pero teško osam tona, ali ko zna, jednom će mi nešto i past' na pamet i procurit' na papir.
Poselami svu raju jednim našim starim i naivnim z-d-r-a-v-o, i budi zdrav i veseo s Minkicom i Minjom.

Monday, 19 February 2007

PRIJE POLA STOLJEĆA




Naša prijateljica Branka Danon nas baš obraduje. Kaže ona: "Nisam baš vična ovim novotarijama (a misli na BLOG), pa vam šaljem još dvije stare fotografije koje sam pronašla iz mog vremena kada sam sa svojim prijateljicama bila član Čičinog odreda. Na prvoj sam sa svojom prijateljicom Ubavkom pred šatorom, a na drugoj su planinke iz našeg voda na jednom vodnom sastanku u prirodi kada smo se spremale za polaganje prve zvijezde."

Hvala ti, Branka, ovo je sjajno! Možda potakne i neke naše prijatelje da i oni izvuku i objave svoje fotose iz tih, danas gledano, davnih vremena.

Friday, 16 February 2007

MIA KORDIĆ NAM PIŠE (3. dio)



Vlašić
Iza ove male sličice pokojnog Mileta Dodoša (prof. književnosti, koji nam je uvijek bio kuvar) i mene na Vlašiću 1968. stoji priča o zimovanju koje se završilo dolaskom Gorske službe spasavanja i vojske da nas evakuiše sa planine, jer se u Sarajevu pronijela vijest da smo izgubljeni i zavijani. Zavijani bili jesmo, izgubljeni nismo, ali svi koji su bili na tom legendarnom zimovanju sigurna sam da ga nikada neće zaboraviti. Penjanje četiri sata uz planinu, pa, pošto se smrklo, vraćanje nazad u selo Turbe, gdje su nas primili mještani, pa ponovni pohod ujutru, pa prelaz Paklarskih stijena i završetak ne na odrednici (Planinarski dom na Šantićima) nego u selu Šišavi (današnji kompleks Babanovca), gdje smo provalili u seosku školu i napušteni vojni dom da se sklonimo od snježne mećave i gdje smo proveli dva dana dok se nebo nije smilovalo. To su bile zime našeg djetinjstva, temp. –20, dva metra snijega, nikada ljepših prizora u životu kada smo treći dan stigli gdje smo se uputuli. A juče u Sarajevu kiša i 10 stepeni – u februaru! Ništa više nije kao što je nekad bilo! (To kažu svi kad prevale 50-tu.)
Na slici sa zimovanja na Vlašiću su: u prvom planu Mia i Mile Dodoš, iza je Branko Parla, dok se Gvardo nalazi u lijevom uglu sa rođakom Mairom. Iznad mene je Gogo Marjanović, a sa bijelom kapom na glavi Zlatan Lučić, dok je skroz desno Mila Šehagić. Primijetićete na slici i jednog vojnika ("naših spasilaca"). Na manjoj slici u planinarskom domu Šibovi kod Banja Luke plešu Slađa i Gorana, dok ja sjedim za stolom.

Eto, Vesko i Minkice, kao prava planinka mislim da sam odgovorno i savjesno obavila dati mi zadatak i da sam uspješno položila vještarstvo ‘Uspomeničara.’

Svim blogičarima, bivšim pčelicama, planinkama, izviđačima, brđanima i brđankama tri puta ZDRAVO od vaše Mie Kordić (i kopajte te kopirajte slike, pa da opet krenemo 'down the memory lane' – ovo da se vidi da sad živim u Londonu) .

MIA KORDIĆ NAM PIŠE (2. dio)





Druga grupa slika: zimovanje na Palama 1970. Tu sam ja avanzovala u načelnika zimovanja. A odakle mi ovaj šešir na glavi, ne pitajte, nemam pojma. Neko je ponio kao rekvizit za maskenbal, koji se tradicionalno održavao na svim logorima i zimovanjima. Znam da je te godine na maskenbalu pobijedila Sanela Brčić (sada Topić) – ma bila je neodoljiva u nekoj dugoj suknji od čaršava, a na glavi šešir velikog oboda, na njemu ruže od novina i marama, mislim da je Gina (Kabiljo) bila druga kao odžačar, slatka k’o med, a ja treća kao ‘Madam Rajka’ u maminoj crnoj haljini od žoržet svile, na nogama bakandže sa vunenim čarapama, plus srebreni zub uz pomoć staniola. Kad smo kod maskenbala, nikada neću zaboraviti pobjedničku ekipu sa Zabrđa, mislim 1967, koja se zvala ‘Porodica juriš na doplatak’, u kojoj je pokojni Mile Dodoš izigravao tatu, mislim Benko (Bencion Abinun) mamu, a djeca u dugim gaćama (nekad obavezni rekvizit za zimovanje) i sa cuclama Gina, Slađa, Goga, Emica, Gvardo… Kada su se pojavili, nastalo je opšte valjanje od smijeha.

MIA KORDIĆ NAM PIŠE (1. dio)





Da ne bude da sam obećala naprazno, evo da vidite koliko sam se potrudila:

Kaže Vesko: ‘Ma daj, nađi neke slike, sigurno imaš, i napiši nešto.’ Slika, koje, naravno, već godinama sama sebi obećavam da ću sortirati, pa nikada, ima na sve strane: u raznim kutijama, kesama, po ‘inim’ budžacima. Trebalo je sati da iskopam ovih nekoliko izblijedjelih fotografija, a one su prouzrokovale pravi ‘cunami’ uspomena, koje su nam sve bliže što se godine udaljavaju. To je zato što smo u onom životnom dobu kada je sve što je bilo prije trideset godina jasno i svježe, a što je bilo prošlog mjeseca pomalo mutno. Neću reći da nas je uhvatio datum, jer se, sudeći po svježim slikama Rahele i Branka Rip, Ljilje Kabiljo, Emira sa svojim zgodnim podmlatkom, bogami otimamo maksimalno.

Nešto mi pade na pamet da bi u mojoj biografiji, kada bi se to pikalo, najveća dostignuća bila zapravo postignuta u izviđačkoj organizaciji i mom dragom odredu ‘Slaviša Vajner-Čiča’, gdje sam provela ključne, formative godine, od 9-te do 20-te, i na tom putu prošla sve hijerarhije od planinke, preko vodnice do načelnice čete, osvojila brojna vještarstva krunisana ‘Partizanskim kurirom’, položenim na Sutjesci 1968. (još uvijek se sjećam naših krvavih žuljeva od silnog marširanja, ne smiješ govoriti, ni jesti, ni piti, a Aljo, koji nas je vodio, neumorno kao ono Tito: ‘Samo naprijed!’), osvojila sve tri zvijezde i ostvarila najveće zvanje u organizaciji, a to je Izviđač partizan. Mom ponosu kraja nije bilo! Sentiment na stranu, mislim da nam je ono što smo ponijeli od izviđača – moralni kod, sposobnost da živimo u kolektivu, dijelimo, da se snalazimo u nepoznatim situacijama, jako pomoglo da se suočimo i preživimo ono kroz šta je svako od nas prošao kada se onako tragično raspala naša domovina, koju smo onoliko silno voljeli. E, da su se izviđači pitali...

Sada da pređem na konkretno, a to su ove slike u prilogu:

Prva grupa jedva vidljive slike sa Republičkog takmičenja u orijentacionom krosu u Bosanskom Novom 1969. Vesela ekipa: Ljilja Pitić (sada Peršić), zvana Pipi, Slađa Mujkić (sada Thompson), zvana Caka, Goga Lacić (sada Ilić), zvana Ribizla, Snježa Tvrz (sada, mislim, Mahmutbegovć – izvini, Snježo, ispravi ako sam u krivu) i ja, Mia Kordić. Pola ekipe živi u Londonu – Slađa odavno, Goga i Mia od rata, Snježa je u Ljubljani, Ljilja na Rijeci.
Slađa i Mia su radile sa kartom, Goga je pisala izvještaj sa puta, a Snježa i Ljilja (buduće arhitektice) crtale su krokije, itinerere i sve grafičke priloge. MI SMO POBIJEDILE i kao najmlađa ekipa išle na tzv. COT – Centralno orijentaciono takmičenje, tj. državno prvenstvo. Ono se te godine održavalo u Dečanima i to je moja prva i jedina posjeta Kosovu. Na tom takmičenju smo došle treće, s tim što su nam svi grafički prilozi i izvještaj bili najbolji, ali smo imali strašno puno negativnih poena za kašnjenje jer smo krivo mislile da je 14 zadanih stanica za dva dana, a ne da se sve moraju obići prvi dan. Čak su nas u jednom trenutku Zlatan Lučić, tadašnji načelnik Odreda i Cober (Miroslav Topić), koji su nam bili vođe, išli tražiti jer su mislili da smo se izgubile, a mi polako, po onoj ‘upoznaj domovinu da bi je bolje volio.’

Monday, 12 February 2007

HVALA VAM!


Vidjeli smo, a još više smo saznali i drugim putem (E-mail, Skype, telefon...) da je naš i vaš BLOG zaživio. Zahvaljujemo se svima koji su nam se javili ili obećali poslati svoje priloge. Pa ipak, za svaku pohvalu su fotografije, tekstovi koje su nam poslali: Branka Danon iz Londona – UK, Emir Omanović iz Stokholma – Švedska, Ljilja Kabiljo iz Natanije – Izrael, Brano i Rahela Rip iz Windsora – Kanada, te kratki ali za nas veoma važni komentari podrške koje smo dobili od: Dževada Tasića iz Norveške, Darije Stojnić iz Londona, Gorana Brajkovića iz Pariza, Tamare Jakšić iz Redmonda – USA, Snježane – planinke iz Ljubljane zvane "Zec" i Mladena Ovadije iz Toronta – Kanada. Fotografije objavljene na blogu sve nas vraćaju u jedno divno vrijeme kada smo svi zajedno uživali u našoj izviđačkoj organizaciji, te predstavljaju dragocjenu vrijednost jednog vremena.

Vidjeli smo također da mnogi naši i vaši prijatelji, izviđači i planinke, radije koriste mogućnost da nama dvoma pošalju fotografije i tekst na naš E-mail (veskovic@yahoo.com) da bismo mi to publikovali. Nije nam teško i to ćemo i dalje raditi. Pa ipak, evo i kratkog uputstva ako to želite sami uraditi.

Dakle, prvo upišite sljedeće: www.vim-izvidjaci.blogspot.com i, kada mišem kliknete na tu stranicu, otvara se sajt SA izvidjaci (vidjećete sa lijeve strane na zelenoj podlozi). Ukoliko želite da nešto pošaljete (fotose, tekstove, ambleme, knjižice, izviđačke listove i sl.), potrebno je to prije skenirati a zatim na toj stranici (SA izvidjaci) registrovati se (vidi na plavoj podlozi piše Sign in. Kada tu klikneš mišem, otvara se nova stranica sa naslovom Blogger. Tu je potrebno kliknuti mišem na New blogger, a onda u dijelu gdje piše Sign in to use blogger upisati svoju e-mail adresu i svoj password i kliknuti na Sign in. Iza toga otvara se nova strana gdje se (sa lijeve strane) nalazi zeleni + i piše New post. Kada se klikne na new post, otvara se nova strana gdje se konačno unosi tekst i fotosi i to:

1. kod teksta "Title" upišeš naslov koji želiš;

2. ispod teksta "Recover post" upisuješ tekst po želji,

3. sa desne strane između slova "ABC" i nacrtane gumice nalazi se mala sličica koju kada klikneš imaš opcije o slikama koje želiš poslati:

a) sa lijeve strane tražiš sliku koju želiš poslati, zatim drugu...

b) izabereš gdje želiš da slika stoji (lijevo, centar, desno)

c) veličinu slike (mala, srednja, velika).


A nakon toga još dva poteza i to:

– da vidite šta ste uradili, kliknuti na Preview (sa lijeve strane)

– i konačno, ako ste zadovoljni, da to ubacite na blog kliknuvši na "Publish".


Nije tako komplikovano kako izgleda. Ako i jeste, koristite naš e-mail pa nam to pošaljite.


Za kraj ovog javljanja, podržavamo ideju Branka i Rahele, te objavljujemo jednu noviju fotografiju Ljilje i Josipa Kabiljo.


Pozivamo sve još jedanput, ali sve sarajevske i druge izviđače, naše prijatelje od pera, da nam se pridruže i to što prije.

Minkica i Vesko

Tuesday, 6 February 2007

POZDRAV IZ IZRAELA







Kada sam ugledala stare fotografije svojih prijateljica iz doba aktivnog učešća u Odredu "Slaviša Vajner-Čiča", bila sam sretna. Pronašla sam nekoliko fotografija na kojima se nalazim sa svojim prijateljicama, pa vam ih šaljem.


Na prvom fotosu sam ja – Ljilja Kabiljo, sa Rusmirom Čamo i Jasnom Ibrulj-Šantić;


na drugom fotosu su: Rusmira Čamo, Ljilja Kabiljo u gornjem redu, a Nadežda Kurilić-Franjković, Mirsada Kadić i Lejla Puzić-Đumišić;


na trećem fotosu su: Nadežda Kurilić-Franjković, Minkica Bilić-Vesković, Ljilja Kabiljo, Jasna Ibrulj-Šantić i Rusmira Čamo (u gornjem redu), a Mirsada Kadić i Lejla Puzić-Đumišić u drugom redu;


na četvrtom fotosu su: prvoj osobi iz gornjeg reda ne znam ime, Mirsada Kadić, Minkica Bilić-Vesković, Branka, Tilda Romano-Danon, Slađana Mujkić-Thompson, Nadežda Kurilić-Franjković, (sljedećoj osobi sam zaboravila ime), Ljilja Kabiljo i Rusmira Čamo. U donjem redu s lijeva su: Mirjana Levi-Milović, (ne znam ime narednoj), Gina Kabiljo-Kovačević, Emica Mujkić-Romani (+), Sanela Brčić-Topić i Jasna Ibrulj-Šantić i

Sva četiri fotosa su iz 1964. godine (tako sam napisala na poleđini).

Na petom fotosu sam sa Jasnom Ibrulj, ali ne znam gdje je to bilo?


Šaljem vam tople pozdrave iz Natanije, Izrael


Ljilja Kabiljo

Sunday, 4 February 2007

EVO I NAS DVOJE!


Iskreno smo se obradovali kada smo otvorili vaš i naš blog. U jednom komentaru smo to i potvrdili. Međutim, kada smo ugledali fotografiju novijeg datuma našeg prijatelja Emira Omanovića sa cijelom porodicom, te sa njegovim prilogom, potičemo još jednu ideju. Kako su naše stare fotografije, a samim tim i one iz doba našeg aktivnog učešća u izviđačkoj organizaciji, izgorjele tokom rata u Sarajevu, divno bi bilo da, pored starih crno-bijelih fotografija a koje su od neprocjenljive vrijednosti za sve nas, vidimo kako naše planinke i izviđači, brđani i brđanke izgledaju danas. Zato šaljem jednu fotografiju novijeg datuma i nas dvoje. Uz želju da uskoro vidimo što više starih a i novih fotografija, srdačno vas pozdravljamo našim zajedničkim pozdravom,

Z-D-R-A-V-O, zdravo, zdravo, zdravo!

Rahela i Branko Rip

Windsor, Canada