Saturday, 12 January 2008

NAŠ BLOG OPET U NOVINAMA


Vjerujem da se sjećate da nam je naša Darija Stojnić proslijedila svoj prilog o novinskom članku o našem izviđačkom blogu: on je objavljen u "Bosanskoj pošti", novinama koje izlaze u Norveškoj a urednik im je naš izviđački drug Dževad Tasić. Evo, sada, nakon više od pola godine, javio nam se i Goran Rubil iz Doboja. Poznat je kao dugogodišnji izviđač i kao posljednji predsjednik Saveza izviđača BiH, prije rata. Goran, koji je po struci pravnik, javlja nam da intenzivno radi na ponovnom omasovljenju izviđačke organizacije u BiH. Oduševljen prilogom koji je objavljen na blogu (a koji je pisao Slobodan Borovčanin), te kao veliki ljubitelj muzike "Bijelog dugmeta", uz pomoć podataka Zlatice Banović, objavio je u banjolučkim novinama "Glas Srpske" članak sa slikom preuzet iz našeg bloga.
Zahvaljujemo se Goranu, uz želju da njegovi napori na ponovnom uzdizanju Saveza izviđača BiH budu plodonosni.


Vesko

Saturday, 5 January 2008

EVO ME PONOVO VAMA – DADO IZ KANADE

Januar je. Sjedim pored prozora i gledam idilu. Cijeli život sam želio da živim na moru i bog mi usliši želju. Gdje god pogledaš, more snijega. Da se sretan isplačeš. Ali ni to nije vječno. Šest mjeseci i, ako u međuvremenu ne poeskimiš, eto te u proljeću. Ali to nije moja tema. Čitam šta sve ovaj izviđački narod, što bivši, što sadašnji, piše. Pa i mene to ponuka da poslije tridesetak godina počnem slagati kockice. Kada sam ušao u izviđačku organizaciju, koliko godina bio i šta sam radio? I na kraju, k'o u svakom američkom filmu, hepiend. Izviđači me se kutarisaše. Samo kada? To je pitanje na koje ne mogu da dam precizan odgovor, jer ko se sa Jovanovićima (Gušom i Zvjezdanom) družio, nikada nema pravog odgovora. Sa njima si uvijek izviđač.

Helem, ja sam se, to znam pod sigurno, učlanio 1957. u jesen, poslije godinu dana bezuspješnih pokušaja. Zbog nekog, meni do danas nepoznatog, razloga cijelu godinu sam bio odbijan, a cijelo moje društvo, Mile Dodoš, Kroko, Brano-Smlata, regularno je išlo na sastanke. Na kraju zadnjeg čina, pred spuštanje zavjese, kako već rekoh, u jesen 1957. pojavi se glavni glumac. Vod "Lasta", četa "Igmanski marš", odred SVČ. Vodnik nepoznat, četni starješina Dragan Cikota. Prva ozbiljna akcija – smotra izviđača na Palama 1958. Od tada pa do kraja (oficijelnog) na Fruškoj gori 1966. i opet savezna smotra. Pored Vrdnika, malog gradića. Od svih važnih stvari sam jedino zapamtio veliki bazen za kupanje. U međuvremenu od 57. do 61. bilo je logora, izviđačkih škola, zimovanja, marševa tragovima raznih brigada. U sjećanju iz tog perioda mi je marš na Bijelu zemlju kod Titovog Užica povodom 20 godina Užičke republike. Od Pala preko Rudog i Partizanskih voda na Zlatiboru. Od sedam hiljada učesnika smotre 6950 dobilo sraćku. Autor je bio sretni dobitnik, među pedeset zdravih. To je bio danonoćni neviđeni juriš na latrine i obližnje grmlje. Mislim da su poslije do tridesete godišnjice čistili mjesto logora. I tada se 1961. na zimovanju na Crepoljskom desio bliski susret. Pored mladih bila je i nas grupa, uslovno rečeno, starih izviđača, već spremnih za penziju. Pojavljuje se Deda Mraz u liku Gojka Jovanovića i njegove dobre vile Zvjezdane. A da kuriozitet bude veći, jer vidim da su Gojka svi znali, ja sam ga tada prvi put vidio i čuo za njega. A ja bio izviđač već pet godina. Koliko se sjećam, sve se odigralo spontano. Guša nas je premuntao i objasnio da za nas nije dobra ideja napuštati izviđače. Uz plamen kamina jedne večeri u Lovačkom domu rodio se klub brđana "Bratstvo". Pravilo broj 1. Članovi kluba se ne smiju između sebe zaljubljivati i zabavljati. Zbog pravila i budnog Gušinog pogleda (ne d'o bog da se pravilo prekrši), Zvonko Krapina je, onako visok i markantan, u Grgurićima morao izbjegavati Jasnine vješto postavljane zasjede i noću poslije povatka iz Slanog vidati rane. Bježanje kroz kupine po mraku i nije dobar sport. Zbog diskrecije ćemo se zaustaviti na Jasna. Nema za znatiželjne prezimena. Sa tog produženog logorovanja u Grgurićima (bili smo od 26. juna do 3. septembra) ima i jedna zapamćena anegdota.
Na Dan borca, 4. jula, Guša nas diže u pet ujutro. Treba plesti vijence od lovorovih grana i ići u Slano (cirka 3 km uz more) položiti ih na spomenik palim borcima. Sedam ujutro, svi u uniformama, u dvoredu sa vijencima se zaputimo ka svom cilju. Nema žurbe, sve polako i svečano. Kada smo se poslije skoro sat vremena dokopali Slanog, imamo šta vidjeti. Nigdje zastava, nikakvog obilježja, ništa. Gojko, kakvog ga je bog dao, u uniformi sa svim epoletama, gajtanima i značkama pravac u mjesnu zajednicu.
Šta je tamo radio, ne znam (očevici kažu da je i pištolj vadio). Poslije 15 minuta komanda nazad u Grguriće. Kada smo se vratili, ponovo komanda i u mimohodu ponovo pravac Slano. Drugi pokušaj se odigrao pri temperaturi od 30-tak stepeni, na svima dobro poznatoj dalmatinskoj jari. U Slanom, vijore sve zastave što su se mogle iskupiti u Slanom i bližoj i daljoj okolini. Pleh-muzika svira, spremljeni govori. Pomirenje negativaca (domaći) i sila pobjednica (Guša). K'o biber po pilavu, opet mi brđani žrtve. Klasična kolateralna šteta. Svi smo morali držati počasnu stražu pred spomenikom. Pravo vrijeme, podne, muhe mrtve padaju od vrućine. Samo brđani stameni i čvrsti kao klisurine. Jedina sreća za Gušu je bila da još nije bio izmišljen aparat za čitanje misli.
Ako mi poslije ovoga Vesko kaže da je Mia bolja od mene......



Dado Hegenberger
P. S.: Svaki put zaboravim puno pozdrava za moju dobru izviđačku drugaricu Olju Đurašković



Wednesday, 2 January 2008

EVO I MENE – SRĐAN PEROVIĆ – KANADA


Dragi moji izviđači, Zdravo, Zdravo!
Evo, da se javi i moja malenkost iz daleke Kanade i uključi u lijepu i plemenitu ideju kojoj su rodonačelnici naši i vaši Vesko i Minkica. Blog pratim gotovo od početka, te, uz neke sitne tehničke primjedbe, autorima upućujem samo pohvale na ideji i rezultatima učinjenog.
Ja sam Srđan Perović, nekadašnji član odreda "Boriša Kovačević" i u organizaciju sam se uključio nešto kasnije od dosadašnjih članova koji su davali dosadašnje priloge. Interesantno je navesti da sam u prva tri razreda osnovne škole sjedio u klupi i razredu do velikih izviđača kao što su Miroslav Topić-Cober i Željko Katan, a u četvrtom prešao u novu školu na Grbavici i sjedio u klupama sa izviđačima: Zlatkom Ninićem, Iskrom Jančić, Milanom Ožegovićem, Jasnom Gajić, Željkom Majstorovićem itd. Na nagovor Ožegovića i ja se uključih neke 66-te godine.



Na ovoj slici sam prvi sa lijeve strane, a do mene su: Verica Radić, Branko Rip, Nebojša Dukić, moja sestra Dijana, Dragan Bulajić i Vesko Vesković, dok u donjem redu čuče: Drago Vuković, Nikola Mioč i Zdravko Petrović.


Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam postao odredski zastavničar, što se vidi i na ovom fotosu, kada smo pohodili Tjentište, dolinu heroja.


Na ovom fotosu smo bili na prijemu kod generala Staneta Potočara, gdje se u društvu skupa sa mnom vide izviđači i planinke Borišinog odreda (Nikola Miović, Ratko Todović, Miodrag Rakić, Drago Vuković, Marko Divčić i drugi).

Pošto sam ja pomalo anarhične prirode, a i datumi i godine meni ne znače puno, molim da se to uzme u obzir kod daljeg teksta. Bratstvo i Jedinstvo, kao i jugoslovenstvo, alfu i omegu izviđačke ideje i akcije, ja sam, poslije raspada iste, podigao na viši nivo. Imam masu prijatelja, od Indijanaca do Japanaca, a obilazim i obišao sam sve kontinente naše planete, sa svim bitnim i interesantnim destinacijama. Pentranje po Bjelašnici, Igmanu, Romaniji, Vogelu itd. zamijenio sam Himalajima i Andima u Peruu. Svugdje uživam u kulturi i istoriji a ne u betonu, staklu i čeliku. Prilažem samo neke fotografije:


Ande – Machu Picchu



Uspon na Mont Everest – dogurao sam do nekih 5000 m n/v



Ovo mi je jedna od dražih fotografija. Taquile Pulo, mislim da je ovo ostrvo san ne svakog Crnogorca, nego i ostalih. Svi muškarci, potomci Inka, na ovom ostrvu u centru jezera Titicaca po cijeli dan sjede u hladovini i pletu, dok žene rade sve ostalo: oru, kose, sade, kopaju i nose teret.
(kako imaju vremena za reprodukciju)

Ostao sam izviđač i po tome što sam "izviđao" sve raspoložive izvore i ušao i pronašao masu starih prijatelja izviđača rasutih po svijetu, kao: Branka Ripa, Zlatka Ninića, Milana Ožegovića, Željka Majstorovića, Veska i masu ostalih. Posjedujem hiljade fotografija koje učinih u zadnjih deset godina, ali, nažalost, imam samo nekoliko iz zlatnog doba izviđaštva. Moj veliki hobi je fotografija i Adobe Photo Shop, u kojem popravljam i retuširam stare i oštećene fotografije, pa apelujem na izviđače koji imaju fotografije sa Bleda (neka 1968) i Boračkog jezera (neka 1969) da mi se jave, a ja ću iskenirane fotose popraviti i vratiti nazad (i zadržati kopiju). Prije slanja slika ja bih volio dati neka uputstva pošiljaocu u cilju dobijanja što boljeg rezultata.

ZDRAVO, ZDRAVO, ZDRAVO..... Srđan Perović!


P. S. Moja e-mail adresa je:
srboj@cia.com. Ovo srboj je od prvih slogova Srđan i Bojana i nema veze sa nacionalnim nabojem, a CIA ne označava američku obavještajnu službu ili neki KGB.

Saturday, 29 December 2007

NEMA IZVINJENJA, IDEMO DALJE

Dragi prijatelji,

Neke još davne 1961/2. godine, primila sam jednu novogodišnju čestitku, još kada sam bila načelnik čete planinki u Čičinom odredu. Poslao nam je Aljo, naš Alija Melez, tada načelnik odreda "Slaviša Vajner Čiča". Doduše, nije bilo interneta, radila je pošta! Sa radošću je čuvam!


Neka mi ne zamjerite, uz ovu njegovu davnu, davnu čestitku, priključujemo i čestitke za Novu 2008. godinu koje su nam poslali i naši i vaši prijatelji, nakon roka pristiglih čestitki, koje su obrađene u "Čestitanki" (pogledajte klikom miša malo niže nakon ovog priloga).
Minkica Vesković



A EVO JOŠ PRISTIGLIH NOVOGODIŠNJIH ČESTITKI






1. Dobri moji drugari,
Sve, ama baš sve, od najstarijih do najmlađih izviđača, planinki, brđana i brđanki Sarajeva, a posebno sve one sa kojima sam dijelio svoje i njihove godine, srdačno pozdravljam. Svima želim
SRETNU NOVU 2008. GODINU
sa željom za dobro zdravlje, radost i nove ponovne surete,
Vaš Mustafa Čelebić-Čelo.
P. S.: “Bumbari”, budite aktivniji bar na ovom našem blogu!




2. Svim dragim prijateljima izviđačima
sve najbolje u novoj godini od srca želi

Seka-Jasna Jakovljević.

Tu negdje oko Brna, Republika Češka








3. Svim mojim dragim prijateljima izviđačima, ma gdje bili, kao i svim sadašnjim i bivšim sarajevskim izviđačima, želim sretnu 2008-mu godinu. Najviše što mogu da vam poželim jeste da budete sretni i veseli kao što smo mi bili kada smo bili izviđači i planinke Čičinog odreda. Posebna čestitka mome prijatelju Coberu na super doprinosu ovom našem blogu.
Srdačni pozdravi svima.

Goga-Ribizla sa porodicom




Hvala svima što su me podsjetili na miris logorske vatre,
svježe trave i tajnih ljubavi.

SRETNA NOVA i sve predsto-
jeće, uz nadu da ćemo se nas-
taviti družiti.

GINA KABILJO (Kovačević-
Barzel).
Nisam se ponovo udala, samo
smo promijenili tj. preveli pre-
zime.
C M O K

Thursday, 27 December 2007

Dopuna uz izvinjenje



Iz tehničkih razloga, tekst čestitke Dade Hegenbergera je objavljen u skraćenom i
osakaćenom obliku. Uz izvinjenje i dužno poštovanje, ponovo objavljujemo Dadinu čestitku sa originalnim i potpunim tekstom:

Evo, dobri moj Coberu,
tebi pripada slava, da u moje ime preneseš najbolje želje u Novoj 2008. godini, svoj izviđačkoj raji, na čelu sa tobom a i šire.
Pošto je blog izviđački, i svim ostalim izviđačima, aktivnim i onim u penziji.

Dado Hegenberger

P. S. Sada bi moj drug Vojo-arhitekta, rekao:
I PLANINKAMA, majmune, opet si zaboravio PLANINKE.



Očigledno, sudeći po fotografiji, Vojini komentari su u potpunosti prihvaćeni. Dado, izgleda, nigdje više ne zapostavlja PLANINKE širokog spektra.

Pozdrav, Cober !


ČESTITANKA

Čestitanku za Novu 2008. godinu možete skinuti ovdje.

Upute za download:
1. Klinite na link iznad (na tekst ovdje)
2. Spustite se na sredinu stranice (do "FREE DOWNLOADMODE" teksta) i sačekajte da brojač dodje do nule
3. Kada se umjesto brojača pojavi slika sa tekstom i ispod nje polje pored kojeg piše "Please enter code", prepišite u polje brojeve i slova sa slike
4. Kliknite "Download this file" i uobičajeni download bi trebao početi
(ponovo sačekajte).

NAPOMENA: Za otvaranje čestitanke potreban je program Microsoft Office Power Point. Ukoliko nemate instaliran taj program, preglednik koji će vam omogućiti otvaranje filea možete skinuti ovdje.

Wednesday, 19 December 2007

TAKO SMO NEKADA SLAVILI






Sjećate li se ove zgrade? Ma naravno, to je nama svima poznati Dom JNA, kako se nekada zvao. Izgrađen je 1881/2. godine i u početku se zvao Oficirska kantina. Bio je i ostao mjesto okupljanja Sarajlija raznih generacija. Mi ga se sjećamo pod imenom Dom Armije, u kome smo nerijetko kao izviđači imali priliku da pokažemo svoja umijeća. U tom domu (do izgradnje Doma izviđača na Mejtašu) obično smo obilježavali Dan Armije za članove naših odreda i naše roditelje. Slične manifestacije su se održavale po mjesnim zajednicama, posjetama kasarnama, kao i prijemima kod visokorangiranih vojnih starješina. Obično smo te večeri zvali izviđačko-patrizansko veče, gdje smo izvodili raznorazni repertoar.
Da se sačuvaju uspomene na te dane, kada je malo ko od nas imao fotoaparat, pobrinuo se naš prijatelj Zlatan Lučić, čijim sačuvanim fotografijama skidamo veo zaborava na te dane. Fotosi koji slijede su sačinjeni 22. 12. 1962. godine, upravo u Domu Armije.



Zastavu podiže Ljiljana Topić-Mandić, a zastavu pozdravljaju učesnici ovog programa: desno Vesna Mašić-Pejaković, a sa lijeva: Faruk (prezime ?), Ljilja Štimac, Enes Muhedinović i Mirjana Gajić.



Na ovom fotosu sa te izviđačko-partizanske večeri su (s desna na lijevo): Zlatan Lučić, Mira Gajić, Faruk (prezime smo zaboravili), Miki Memišević, Ljilja Kabiljo, Ljilja Topić, Vera Barbarić, Ljilja Štimac i Aida Kotlo.



Ovdje se vide: Enes Muhedinović, Zlatan Lučić, Nenad Jovanović-Čvoka, Faruk i Mirjana Gajić.


Na trećoj fotografiji su: Enes Muhedinović (sa glavom u rukama), Zlatan Lučić, Nenad Jovanović-Čvoka, Mirjana Gajić i Aida Kotlo.



Naredna je slična prethodnoj.


Ovdje se vide: Miki Memišević (glumac, kažu da je u Beogradu), Edo Bogeljić (poznat kao član VIS “Plavi dijamanti”), te Miroslav Topić-Cober.



Na ovoj fotografiji sa iste priredbe se vidi glava Olje Đurašković, a do nje su jedna rodica i mama Cobera Topića (teta Dragica), zatim Alija-Aljo Melez, osoba koju smo zvali Struja (zaboravili ime), Nada Barbarić i na kraju Stevo Kovačina-Štef.













Pored ovakvih manifestacija, boravili smo na prijemima kod raznih komandanata, a nama je u sjećanju ostao narodni heroj Ratko Vujović-Čoče, dugogodišnji predsjednik SIBiH-a, u čije vrijeme izviđači BiH su doživjeli veliki procvat. Skupa sa Ratkom Vujovićem su (s lijeva na desno): neki oficir, Jasna Ibrulj, Ratko Vujović-Čoče, Mijo Kovačević i Iskra Jančić; dok su u drugom redu Vesko Vesković, Nebojša Volić i Dinarko Boras.

Kasnijih godina slijedile su slične manifestacije, ali su one isto tako uspješno održavane u našem Domu izviđača.

Da ovaj prilog bude potpun, pobrinuo se i Miroslav Topić-Cober, napomenuvši da je ipak jedan čovjek bio izuzetno važan za sve naše predstave i priredbe. Pa čak i za ovu priredbu, scenografiju je pravio taj tihi ali agilni čovjek.


Ovo je samo jedna od sačuvanih pozivnica koju je kreirao, kao i mnoge druge, te diplome i druge prigodne stvari, naš prijatelj Vehbija Đonlagić zvani Wemblija, kome možda tek sada izražavamo zahvalnost i šaljemo naše pozdrave. A o njemu više u narednim prilozima.
Vesko