Saturday 28 November 2009

MOŽDA NISTE ZNALI

Među prvim gradovima u Bosni i Hercegovini u kojima je formirana izviđačka organizacija je i Doboj, u kojem je već 1953. godine formiran odred izviđača «Miloš Kupres». Za to je najzaslužniji Todor Vujasinović, poznati revolucionar i predratni skaut, i prvi predsjednik Saveza izviđača BiH. Kako je ratne dane proveo velikim dijelom i na Ozrenu, boraveći u Doboju razgovarao je sa Dedom Trampićem, istaknutim partijskim radnikom, koji je preuzeo na sebe formiranje izviđača. Na osnivačkoj skupštini za prvog načelnika izabran je nastavnik Josip Mikić, a ubrzo ga mijenja Fahir Čokić-Džo, poslije je načelnik bio Ferhad Kotorić (kao učenik bio izviđač, kao nastavnik načelnik, kasnije član CK SK Jugoslavije, smiraj našao u Sarajevu prije nekoliko godina), Zijad Bešlagić (doktor medicine, živi i radi u Tuzli), Sead Poturović, Zoran Stokić i Slobodan Dujković -Papa (žive u Doboju)… Kako je izviđačka organizacija bila brojna, tako su se smjenjivali i načelnici i starješine, i velik broj izviđača i prijatelja organizacije obavljao je te dužnosti… najveći broj otišao je devedesetih s ovog područja… i nemoguće je sve i opisati… Ali ne spomenuti Ivana Stanimirovića i Stojana Veletića (oficire JNA koji su bili starješine odreda), i Milorada Ivoševića (sudija Ustavnog suda Republike Srpske), Rizaha Bisera (publicista, živi u Norveškoj) i Tadiju Matića (živi u Splitu)… ne bi lista dobojskih izviđača bila ni blizu kompletiranja… jer i njihova djeca su bila među najboljim izviđačima. Kako se jedna grupa izviđača 1959. godine odvojila i formirala samostalnu četu porječana «Josip Jovanović», tako je i ta posada a kasnije odred, imala svoje načelnike, od kojih je najduže bio Ibrahim Hasić-Rikardo (živi u Americi)…


U 1978. godini, iz odreda «Josip Jovanović» formiraju se četiri odreda, od kojih jedan zadržava dotadašnje ime, a ostali uzimaju imena «Heroji Preslice», «Julske vatre» i «Mladost».


Jedan od najagilnijih izviđača tada je nastavnik Sead Zubčević, koji je svoje znanje iz derventskih izviđača prenosio na dobojske, i bio motorna snaga gotovo dvije decenije. A njegove kćerke Brinija, Senada i Nidžara su od pčelica postale vođe najboljih patrola planinki i načelnice četa. A takav je bio i Alija Korajlić, koji je po pravilu baš u vrijeme kada izviđači idu na logorovanje nalazio razlog da i kamion njegove firme mora prazan ići u tom pravcu, pa neka usput preveze izviđačku opremu… a ako ne ide njegov kamion… ima i susjedna firma…


1983. godine dobojski izviđači obilježili 30 godina aktivnosti


Vrijeme šezdesetih i sedamdesetih godina obilježili su izviđači Hajrudin Hasić (živi u Americi), Ibrahim Džafić-Baja (živi u Norveškoj) i Džemil Vejzović (sve više živi na relaciji Holandija – Doboj). Hajro i Baja bili su izviđači koji su znali oko sebe okupiti djecu iz komšiluka i opisati izviđače da već možeš sebe vidjeti na logorovanju ili takmičenju… i s prvom zvijezdom na članskom traku. Iako su i oni tek bili učenici osnovne ili srednje škole, već su imali izgrađen autoritet i kod nastavnika i kod roditelja. Samo zbog njih mnoga djeca su zavoljela izviđače i kasnije preuzela njihove uloge. Džemo je opet stvari rješavao na «višem nivou», u komitetu omladine ili partije. Začas ubijedi «odgovorne drugove» da su izviđači najspretniji, najbolji, nezamjenljivi… i eto ti novog šatora… ili novih para u kasi… U međuvremenu trkne i do Sarajeva u Predsjedništvo SIBiH-a, i eto planetarne popularnosti, koja se onda pretoči u zlatne i srebrne javorove listove, partizanske lente… Pa i kad su njih trojica odrasli i profesionalno počeli se baviti manje ozbiljnim i manje interesantnim stvarima… ostali su samo izviđači…


Ali, ova priča ima i tužan kraj. Preživjeli su dobojski izviđači tri velike nesreće: poplavu 1965. godine, požar 1968. godine, rat 92-95. godine… ali nisu preživjeli posljednjeg načelnika, za kojeg niko ne zna kako se u onim smutnim vremenima nađe u Doboju. Koji je ključeve prostorija dao drogerašima i alkoholičarima… toliko razularenim da je kućni savjet promijenio bravu na ulaznim vratima… naravno svu opremu zadržao za sebe… tako nakon 55 godina postojanja neslavno se ugasi izviđačka organizacija u Doboju…


P. S : U Doboju je 1996. godine ponovo oživljen rad izviđačke organizacije formiranjem odreda izviđača «Javor», koji je 2007. godine prestao sa radom.


Goran Rubil

Monday 23 November 2009

TREĆI ROĐENDAN


Dragi blogovci,

Prvo da se obratim osnivačima našeg bloga. Pa čestitam vam treću godišnjicu nečega što ste počeli 24. 11. 2006. godine, vjerovatno nemajući pojma kako će izgledati i u šta će se izroditi ovo danas naše zajedničko čedo nakon proteka 965 dana iliti pune tri godine. Bilo je ludo, nezaboravno, začinjeno šalama, dogodovštinama, nesporazumima (da ne kažem svađama, jer to nisu bile svađe), rađanjem novih i oživljavanjem starih izviđačkih odreda ili možda skautskih, nisam više siguran. M&V su svojom inicijativom učinili da smo se mnogi od nas ponovo "sreli", sjetili imena naših davno bez razloga zaboravljenih prijatelja, divnih zajedničkih marševa, logora i zimovanja i svega lijepog što proističe iz zajedničkih akcija i druženja. Bilo je i nesporazuma sa novim tehnologijama, toliko različitim od morzea i signalnih zastavica. Ovo autor piše iz vlastitog iskustva, ali u isto vrijeme misli "doći ćemo mi na svoje kada nestane struje".

Ovu priliku koristim i da podsjetim mnoge od naših drugova koji su se javljali sa "majke mi, napisaću nešto i ko'ko danas poslati sa slikama" a da još ništa nije stiglo. Vjerovatno je do pošte ili krivih novih tehnologija. Samo želimo da ih podsjetimo da mi njima vjerujemo. Uostalom, novih 365 dana je pred nama.


Sve vas volim i željno očekujem četvrtu godišnjicu, dogodine 24. 11. 2010. godine. Poseban pozdrav M&V,


Dado Hegenberger



Dragi nasi izviđački prijatelji-blogeri,

Treba biti iskren i reći da smo polaskani pohvalom našeg "starog" druga i prijatelja Dade Hegenbergera. Našu tada malu ideju smo ostvarili uz velike početničke muke, ne nadajući se nekom većem uspjehu. Već početkom izlaženja pojedinih priloga na blogu pridružili su nam se naši i vaši prijatelji, zašto ih i ne navesti: Miroslav Topić-Cober, Zlatica Ninić, Dado Hegenberger i, naravno, Gorana Jovanović. Mic po mic ispravljali smo naše greške, polagano profilirali blog sa vama već poznatim rubrikama. Priključenjem na blog Vladimira Osipova-Repete, Bećira Gribajčevića, Midhata Buljubašića i Emira Omanovića, još više smo dobili na kvaliteti. A da smo ponekada i griješili, kako gramatički a da ne govorimo tehnički, to je nepobitna istina. Te probleme smo rješavali ponekada ljutnjom ali i više šalom, sve sa ciljem da što više unaprijedimo blog sarajevskih izviđača. Danas, na treću godišnjicu od pokretanja bloga, možemo sa ponosom kazati da smo na blogu objavili više od 400 priloga uz preko 200 komentara, koje ste svi vi pisali (ko ne vjeruje neka broji) I HVALA VAM SVIMA, bez obzira da li ste slali obimnije priloge ili sitne komentare. Ono što nas čini posebno sretnim je činjenica da je naš i vaš blog postao mjesto okupljanja ne samo sarajevskih izviđača već i naših prijatelja iz cijele BiH pa i iz ostalih dijelova ili kako se to sada moderno kaže "iz šireg regiona", podrazumijevajući bivšu nam državu. I konačno, kada je riječ o sreći, ima li išta ljepše nego povezivati stara prijateljstva, raditi za dobrobit izviđačke organizacije? Nema.
Jer JEDNOM IZVIĐAČ – UVIJEK IZVIĐAČ!

Uz naš pozdrav,

Z-D-R-A-V-O, zdravo, zdravo, zdravo!!!!

Minkica i Vesko Vesković

Saturday 21 November 2009

RTUO ili COT – sjećate li se?

Svima nam je poznato da su izviđači u okviru svojih aktivnosti njegovali i usavršavali mnoge vještine. Spomenimo samo takmičenja u brzini dizanja šatora, signalizaciji, vezanju čvorova…

Pa ipak, disciplina koja je bila i ostala vrhunac naših vještina bili su orijentacioni krosovi. Oni su, osim topografije kao glavne odrednice snalažljivosti u prirodi, sadržavali i crtanje krokija, signalizaciju, poznavanje prve pomoći, gađanje iz vazdušne puške, pružali praktičnu priliku poznavanja snalaženja u prirodi. Postojala su odredska takmičenja u orijentacionim krosovima, a zatim su najbolje ekipe išle na takmičenja opštinskog i sreskog nivoa. Pobjedničke ekipe su odlazile na republička takmičenja u orijentaciji (popularno zvana RTUO) a pobjedničke ekipe u muškoj i ženskoj kategoriji odlazile bi na savezna takmičenja, poznatija pod skraćenicom COT (Centralno orijentaciono takmičenje). Kada su uvedena takmičenja na republičkom i saveznom nivou, tačne podatke nemamo.

Ali imamo ambleme koje smo sakupili ili dobili od naših saradnika. Pa pogledajte ih.


RTUO 1964. "Neretva"


RTUO 1965. "Konjuh"






















RTUO 1966. "Derventa"















RTUO 1967.
"Podgrmeč"







Nažalost, nemamo amblema sa RTUO 1968. Tjentište – sa skupa pod nazivom "Vječno huči Sutjeska"





















RTUO 1969.
"Gračanica"




RTUO 1970.
"Romanija"






















RTUO 1971.
"Zelengora"




























Sa centralnih orijentacionih takmičenja imamo sljedeća tri amblema:


1. COT – Zagreb 1963;

2. COT – Tjentište 1968 – planinke i

3. COT – Tjentište 1968 – izviđači






























Pretpostavljamo da će vas ovi amblemi podsjetiti na vremena kada ste kao učesnici svojih ekipa donosili radost vašem odredu, savezu i vama ponajviše. Pozivamo vas da nam, ukoliko imate još uvijek svježa sjećanja na ove događaje, pošaljete vaš tekst, fotografije ili ambleme koje nemamo, rado ćemo to objaviti.

Samo zbog napomene, priloge možete poslati na e-mail adrese:
veskovic@yahoo.com
bninzlata@yahoo.com
cobertopic@gmail.com
jovanovicgorana@gmail.com

Sunday 15 November 2009

PRAVI IZVIĐAČ ?!


E, kada može Dado da se javi, mogu i ja.
Kada mi mogućnosti dozvole, pogledam i naš izviđački blog. Vidim da se u posljednje vrijeme sve više javljaju i doajeni izviđačke organizacije. Ja, istina, ne pripadam pionirima i osnivačima izviđačke organizacije u Sarajevu iako sam postao član davne 1957. godine, ali poznajem mnoge koji se javljaju na našem blogu.
Svaki put kada vidim neko poznato lice iz te generacije, osjetim nostalgiju, ne zato što smo svi mi dobrano zašli u treću životnu dob, već i zato što je to naše druženje u izviđačima bilo jedno neponovljivo i srećno vrijeme, koje i danas uzimam za kao kriterij za nešto što je pravo i bespogovorno iskreno i spontano življenje.
Danas, kada već 17 godina živim u lijepoj i hladnoj Švedskoj, sa toplinom u grudima sjećam se vremena i ljudi sa kojima sam drugovao nekoliko desetljeća.
Ali ovaj put neću o tome, jer naš blog je pun nostalgičnih sjećanja. Ustvari, želim da kažem da sam ja i ovdje u novom ambijentu i među drugim ljudima, ostao onaj Pravi izviđač.
Evo, pouzdano znam da redakcija našeg bloga nije ni izbliza u prilici da bude izviđač kao ja danas. Na primjer, Vesko iz svog stana u Richmondu, preko crvenih krovova bogatih Engleza, može da vidi obrise londonskog biznis-centra. Zlatica, na primjer, gleda u nebodere i bulevare Novog Beograda, a Cober pak gleda u austrougarska zdanja na Marindvoru. Svima njima do prvih šumskih proplanaka i do netaknute prirode treba najmanje dva prevoza. Ja, za razliku od njih, sa prozora moga stana gledam, pravo, lijevo i desno, dakle, dokle god vidik doseže, u jednu krasnu i veliku Smedby šumu. I ne samo da je gledam ja svaki ubogi dan, najmanje jedan do dva sata i ”hodam” kroz nju. Bez obzira na vrijeme, jal’ to bilo sunce, kiša, snijeg, a bogami i hladan sjeverni vjetar, ja ”hodam”. U Švedskoj kažu da ”nema lošeg vremena već ima samo loše garderobe”. Vodeći se tom maksimom, ja svako jutro u periodu od 10 do 12 sati istrčim u svoju šumu da uživam u spektru boja koje pruža mješavina crnogorične (bor i ariš) i bjelogorične (breza i jasen) šume. Na kultivisanim pješačkim stazama, koje su noću osvijetljene, svakodnevno susrećem poznata lica, dvije postarije gospođe sa štapovima za hodanje, jednog ćelavog pedesetogodišnjaka u urednoj ”adidas” trenerci, jednog mlađeg trčećeg muškarca u ”svemirskom odijelu” i sa rancem na leđima (pretpostavljam da su kamenice u rancu), jedan bračni par ili ljubavnike sa dva rasna psa, jednu punačku i uvijek zadihanu djevojku i jednog – pretpostavljam – Indijca, koji mi uredno maše glavom u znak pozdrava. Nerijetko na tom putu sretnem ne tako uplašene zečeve i srne. Prava idilična slika koju ništa ne narušava, jer su svi, ljudi i životinje, tako tihi i zaokupljeni sobom da svojim prisustvom ne narušavaju prirodni sklad. U takvim ”prirodnim” trenucima vrlo često mi sa usta spontano poteče naša izviđačka pjesma ”Baramba”.

Ekološko jezero Fisinge
Za dana kada je sunčano i lijepo vrijeme, odšetam 5-6 km, do ekološkog jezera Fisinge. To neveliko jezero, na kojem su zabranjeni motorni čamci, ustvari je rezervat ptica. Kažu da je na šumovitim obalama ovog jezera našlo stanište više od 70 vrsta ptica. Jezero me po veličini i prirodi najviše podsjeća na Boračko jezero, tako da sam na Fisigeu često u mislima na logorovanju na Boračkom uz jutarnju smotru i logorsku vatru.
Znam da spičim i do jezera Melaren, jednog od najvećih jezera u Švedskoj. Melaren leži sa lijeve strane Smedby šume i do njega mogu doći laganom šetnjom za otprilike 2 sata. Jezero ima više stotina velikih i malih ostrva, na kojima se smjestio grad Stokholm, koji zbog toga sa pravom zovu ”Sjeverna Venecija”. Jezero je u strogom centru grada, na Slusenu, povezano sa Sjevernim morem preko preljevnica (slusen), tako da manji brodovi i jahte mogu da prelaze iz mora u jezero i obratno. Volim da sjedim na prekrasnim kamenitim obalama jezera i da gledam mnogobrojne jahte i brodice sa upornim ribarima.
Odšetam i do velike marine, u kojoj je usidreno više desetina luksuznih jahti sa stotinu bijelih konopaca i hiljadu raznih čvorova. I tada opet u mislima odlutam do Molunta, kada smo na logoru polagali vještarstvo u vezanju čvorova. To mi baš nije išlo najbolje od ruke, ali se sjećam da je izviđač Miodrag Rakić najbolje vezao čvorove u ”Boriši”.
Dakle, ja sam svakodnevno i bezuvjetno u prirodi i trudim se da uživam u njenim dražima. Možda sam se malo i ”pošvedio” jer sam shvatio da ovdje na sjeveru priroda određuje način ljudskog življenja, odnosno da priroda određuje čovjeka, a na drugoj strani čovjek sebe neprestano određuje prema prirodi. Kod nas južnjaka, a posebno Balkanaca, čovjek svoj život vezuje za rodbinu, komšiluk, prijatelje, društvo, takoreći veže ga za sudbinu.

Kod "Solde" na kafi sa Coberom
Gledajući jutros kroz prozor ispred sebe Smedby šumu, pomislim, vidi opet pomislim, da nema cijene koju bih platio da sada mogu da se uguram u tramvaj trojku kod Socijalnog i da se na jednoj nozi dovezem do Skenderije, da nema cijene jutarnja kafa u kafiću ”Bokačo” kod Duge, gdje mogu uz kaficu uredno zapaliti lulu i čitati ”Oslobođenje” otpozadi, nema cijene ona popijena domaća loza kod Solde na Marindvoru oko dvice prije ručka, ili neprocjenjivi su susreti sa prolaznicima u Vaseštrase kada se siti ispričamo i, kada se raziđemo, nismo sigurni odakle se znamo i kako nam je ime, ali se ipak znamo odnekuda iz nekog drugog, boljeg života.
I, ako je moja sudbina bila da budem dio kolektiviteta koji se naziva izviđačka organizacija, onda sa ponosom ističem da sam ovdje i u ovoj ”pravoj prirodi” ostao samo onaj isti Pravi izviđač!
Emir Omanović

Wednesday 11 November 2009

"GALERIJA SJEĆANJA" – 1963. godina – III dio


Kada smo već pomislili da smo okončali objavljivanje fotografija pristiglih za 1963. godinu, primili smo još nekoliko snimaka iz Doboja. Naime, u odredu izviđača "Josip Jovanović" dugo je postojala četa porječana, koja je kasnije prerasla u odred izviđača-porječana.



Na fotografijama su:

1) ekipa porječanki na Tjentištu 1963. godine;

2) logor porječana na Boračkom jezeru 1963. godine;

3) kod vodopada Šištice;

4) pomoć povrijeđenom članu ekipe i

5) zajednički snimak.


Zahvaljujemo se za poslate fotografije i pozivamo porječanke i porječane Doboja (ma gdje danas boravili) da nam se jave bilo prilogom ili komentarom na našem blogu.



Monday 9 November 2009

GALERIJA SJEĆANJA – 1963. godina – II dio

Na Tjentištu 1963. godine održana je III sreska izviđačka škola. Da biste vidjeli ko su likovi na ovim fotografijama te šta se dešavalo tada, dovoljno je da mišem kliknete na prilog objavljen 21. maja 2009. godine.






















Wednesday 4 November 2009

VIII SRESKA ŠKOLA

Gledam zadnji prilog našeg mlađeg prijatelja Gorana Rubila, čitao sam ga više puta, pa rekoh sam sebi: ”Izvini, Gorane, daleko sam od tebe, daleko od dragih izviđačkih prijatelja, nemam prilike skoknuti na susrete veterana (mislim da ni organizatori i pored najbolje namjere nisu to javno obznanili), pa, u nedostatku bližih susreta, dajem sebi slobodu da se sjećam, da sanjam…”. Nedavno sam se sjetio lijepo provedenog vremena, gdje drugo do na našim domovima na Palama, i vremena kada sam postao blizak sa jednim meni dragim prijateljem, Nedžadom Dizdarevićem.

Nećko, načelnik škole

Nećka Dizdarevića sam poznavao mnogo ranije, susrećući se sa njim na mnogim izviđačkim manifestacijama u Sarajevu (na odredskim takmičenjima, na skupštinama, na izletima…). U početku on je već bio načelnik II Igmanske čete a ja obični izviđač u III Romanijskoj četi Čičinog odreda. Nekako mi je uvijek izgledao isuviše ozbiljan, pa sam se ponekada pitao zna li se on uopšte smijati. Priliku da ga bolje upoznam imao sam na VIII sreskoj školi na Palama 1965. godine. Mene su za ovu školu predložili stariji drugari iz SI Novo Sarajevo, da budem jedan od članova štaba za obuku novih kadrova tadašnjeg sreza. Škola se održavala od 10. do 25. juna 1965. godine. Otišao sam na Pale dva dana ranije i tamo zatekao grupu izviđača-entuzijasta, koji su naporno radili na konačnom uređenju prvog dijela našeg doma (Namika i Rašida Mulahusića, Ruždiju ...., Vesnu i Jasnu). Odmah smo se i mi bacili na posao, da za učesnike škole pripremimo prvi broj lista „Sutjeska”, da podignemo šatorsko naselje na terenima igrališta iznad doma… Uvečer bismo uživali uz zvuke gitare i melodije tadašnjih šlagera kao i starogradskih pjesama. Hit je tada bila pjesma „Sonja”, jedna od verzija izvođena u ritmu valcera. Dan pred početak škole išli smo na željezničku stanicu sačekivati učesnike škole. I kada su se svi okupili, navečer smo opet, da stvorimo lijep štimung, uhvatili se gitara i, šta drugo do pjevali. U neko doba na vratima se pojavio ON, vrisnuvši sa vrata da ovo nije pjevački klub već izviđačka škola. Svi su umuknuli a ja sam mislio – šta li će biti kasnije kada je ovako počelo.



pečat škole

Da ne duljim, škola je startovala sutradan. Ja sam dobio jednu grupu izviđača, malo mlađih od mene, svrstanih u vod koji smo odmah nazvali „Repetaši”. Bio sam im vođa koji im je trebao prenijeti znanje utvrđeno programom škole. U tom vodu, koliko se sjećam bili su: Senad Glinac, Vlado Peka, Edhem, Jadranko Ohnjec, Džafer, Slavko, Ahmet, Ibro, Hasan… (šteta, nekima sam zaboravio prezimena). Sjajni su to momci bili. Gradivo su sa lakoćom prelazili, a na takmičenjima u okviru škole pokazivali izvrsne rezultate. Često bi nas iznenadio načelnik škole, on, Nećko Dizdarević, koji je vremenom kako je škola trajala, postajao sve prisniji sa mnom i Vesnom Dugonjić, ne zanemarujući i ostale.


Vod Repetaša

Zadnji dan kasno poslijepodne, na zboru cijele škole, okupljeni oko logorske vatre, koju su pravili članovi mog voda (a bila je nakrivljena izazivajući smijeh učesnika škole), poslije spuštanja zastave, načelnik škole Nećko proglasio je rezultate postignute tokom škole. Učesnici su dobili diplome o položenoj sreskoj školi, dodijeljene su diplome pojedincima i vodovima.

Moj vod „Repetaši” proglašen je najboljim vodom. I dok su učesnici bili presretni rezultatima, vidio sam da njihovu radost dijele i mnogi gosti sreskog saveza, pristigli na ovu svečanost. Još nešto. Od strane škole predložen sam za dobivanje zvanja „Izviđač-partizan”. Ja da iskočim iz sebe od radosti. Možda se Nećko ne sjeća, ali se ja sjećam, prvi put sam ga vidio kako se smije.

(Prethodna dva fotosa su sa izleta učesnika škole na Koran i vrelo Miljacke)

Kasnije smo postali dosta bliži a meni je mnogo značilo prijateljstvo sa njim. Nadam se i njemu.



Vesko Vesković

Sunday 1 November 2009

BORAČKO JEZERO – vječna ljubav

Namijenjeno onima koji skoro nisu pohodili Borke

Nisam prve avgustovske subote bio na Boračkom jezeru, na susretu izviđača-veterana. Nisam ni prije 50 godina bio na Prvoj smotri izviđača BiH, pa se nisam ni morao sresti s onima koji jesu. A ako nisam bio na toj smotri – bio sam na mnogim drugim, kad su oni ulazili u prve "veteranske" korake a ja osvajao tek prvu zvijezdu. Ja stajao u stroju – oni ispred stroja – oni su već bili dežurni a meni nisu dali ni da budem požarni.
Oni su smjeli sa svojom izabranicom popiti kafu u "Borašnici" – a meni branili da samo prošetam pored ograde logora gdje je moja izabranica gulila krompir u kuhinji. Pa ne znam ni dan-danas kome je bilo neprijatnije. Nisam otišao jer ne znam da li bih ikoga prepoznao. Kada su oni bili stasiti u "kangarn" uniformama, grudi isturenih da bi mogli sve oznake poredati a košulje dugih rukava su forsirali da bi mogli što više amblema sa akcija prišiti. Sjećam se jednog što je kravatu sa RSNO nosio i kad je bio samo u kupaćim. A gledam ih sada na slikama: daj bože da bi mogli i košulju za sebe naći, izviđačko domaćinstvo odavno takve ne šije a Kinezi se još tome nisu dosjetili. Ni oni sebe ne mogu prepoznati s logorovanja krajem pedesetih i početkom šezdesetih – k'o da je to bilo u prošlom stoljeću. Svi liče na Baden Pauela ili Baden Badena. A ovim veteranima, sada im je osmijeh na licima, a onda ozbiljni omladinci, jedva čekaju "zbor" i nekoga dobro izribaju jer je preskočio preko ograde a nije se javio dežurnom. Jedino su im frizure slične, tad su se šišali da ne sliče na "šumnjake" (još se nisu pojavili Bitlsi) a sad nemaju razlog da idu na šišanje – to im bračni drugovi makazicama rade da ne bi džabe trošili. K'o da frizeri nemaju pravo na život i djecu hraniti.

Nisam otišao jer ko bi opet ispočetka slušao njihove priče. Kada sretnem Poparu, sve mi se čini da je on Badela nagovorio da osnuje skaute, onih godina kada je kao engleski špijun biciklom dojahao do Mostara. Te priče kako su nekada izviđači bili "izviđači", kako se poštovao stariji, kako je bila disciplina… e baš zbog toga nisam otišao. Još se sjećam njihove discipline: večernji zbor se oduži, dnevna zapovijest bude duža od kongresnih zaključaka, pa dok moja planinka opere zube i iziđe iz logora – već je vrijeme povečerju. Samo što sam skupio snagu da je uzmem za ruku, da predložim da odemo do "Prenja", kad već nemamo vremena otići negdje dublje u mrak – odnekuda iskoči dežurni i požuruje povratak u logor. Skupio bih ja i hrabrost da je poljubim – samo da je povečerje pet minuta kasnije. I tako oboje ostanemo gladni ljubavi. Ako slučajno starješina dozvoli da poslije povečerja budemo u logoru i slušamo "Lutajuća srca" i njihovu "Jefimiju" ili Ismetu Dervoz i njenu "Sviraj mi sviraj, jos večeras mili" – to je još gore. I još neko zapjeva uz gitaru izviđačku verziju "Pro arta" sa stihovima "tužna su boračka polja…". A još nisi stigao ni svoju simpatiju zagrliti i ovo te natjera na žalost… ma kakva žalost… plač i tuga… Ti pun snage, željan da otkriješ novi svijet, u planinke oči krupne k'o u srne… a ništa…

Pogled na plažu na Boračkom jezeru

I sad bih se ja trebao sa veteranima družiti i divit im se. Hvala. Eh, da oni znaju kako je to sada. Kada ja redovno ustajem, tad sadašnje simpatije idu na spavanje. Da nisam lično vidio na smotrama proteklih godina – ne bih vjerovao. I koje je sada vrijeme bolje?
Još bi samo trebali na susrete doći i oni iz dijaspore. K'o, radovali bi se, rado bi došli ali nemaju vremena. Moraju obići neke svjetske znamenitosti, neki kanjon, ili neku dubodolinu, nije njima više do ove vukojebine. Možda bi mi rado otišli do njih, ali nit nas zovu nit nude pare za put. E, hajmo se dogovoriti da naredne susrete organizujemo u Parizu, Hjustonu, Ričmondu, Vankuveru ili Stokholmu (ne u Stokholmu, tamo će biti sljedeći Jamboree). Obećali su nam ovi demokratski probrani da ćemo ući u "šengensku zonu" pa to neće biti tako daleko. Neka, drugi put ćemo mi obići a njih ostaviti. Oni bi da žive od uspomena, a naše uspomene otišle… negdje gdje se nema vremena i ne živi od uspomena…
Eeee, zato sam ja zadnje avgustovske subote otišao na Boračko. I prije Boraka srce ti zaigra, što od sreće što od straha kakva je cesta. A Boračko… pusto… Čuješ samo ptice… Jedino Deda i Piksi u zeničkom logoru uz kafu planiraju šta srušiti a šta graditi… Nema Mirze a mogao je doći.
"Prenj" danas
I onda sam polako prošetao stazama svojih smotri i svojih logorovanja. "Prenj" se ne da – palili ga, rušili ga, al' još ranjen gordo stoji.
"Borašnica" stoji umivena i dotjerana.
Livade se predale – uskoro će sve biti isparcelisano i pretvoreno u vikendaška naselja. Kažu, grade etno selo –
Etno naselje
sve kič do kiča. Da nisam vidio to etno selo, ne bih ni znao da su naši preci, kad namire stoku, igrali tenis. A jezero da može – pobjeglo bi, stisnuto između privatnih plaža i ostatka smeća sa javnih plaža.
Al' ono je meni lijepo… i biće takvo dok god mu i jedan izviđač ide u pohode.
Goran Rubil