OI "6. april" u novinama

Ni tri dana nisu prošla od osnivačke skupštine Odreda izviđača "6. april" a već smo dobili priloge objavljene u dnevnim novinama "Oslobođenje" i "Avaz" u Sarajevu. Zahvaljujemo se našim saradnicima Nedžadu Dizdareviću i Aliji Preljeviću na poslatim prilozima.

NIJE BAJKA – novi odred "6. APRIL"

Da nije istina ispalo bi da je to bajka.


Ako se sjećate, na našem blogu smo objavljivali u nekoliko navrata priloge o ideji sarajevskih izviđača-veterana da pokušaju oživiti izviđačku organizaciju u Sarajevu. Prvi zadatak im je bio da rade na osnivanju novog odreda izviđača u opštini Centar Sarajevo. (Pogledajte prilog objavljen na blogu od 1. 4. 2009. godine.)



24. 10. ove godine primili smo ovaj prilog Alije Preljevića-Karanfila koji sa radošću objavljujemo.

“Konačno, došao je i taj dan. Nakon napornog rada preko pola godine, održana je skupština Odreda izviđača "6. april" u osnivanju. Bilo je zaista svečano i lijepo.
Na našem skupu bilo je dosta gostiju. Prisutni su bili predstavnici federalnog i kantonalnog saveza, predstavnici odreda izviđača iz Hrasnice, sa Ilidže, iz Starog grada i drugi. Posebno su nas oduševili predstavnici opštinskog Saveza izviđača iz Zenice, sa kojima smo realizirali ljetnu školu za vodnike. Došli su nam u goste, pozdravili skup, zaželjeli uspjeh u radu i dalju saradnju i donijeli pregršt poklona, kako polaznicima škole, tako i Bećiru Gribajčeviću-Bećku i novoosnovanom odredu.
Na samoj skupštini su usvojeni Statut i ostali prateći akti za validnu registraciju odreda kod nadležnog suda.

Budući rukovodni kadar Odreda izviđača "6. april" Sarajevo, snimljen na školi na Boračkom jezeru.
.

.Jedan snimak pred Domom

Na skupštini je izabrano starješinstvo odreda u sastavu: Bećir Gribajčević-Bećko, Miroslav Topić-Cober, i ja, Alija Preljević-Karanfil. Za prvog starješinu odreda izabran je Alija Preljević.

Na fotografijama su detalji sa održane skupštine.

.
.

24. oktobar 2009. godine biće na ovaj način upisan kao datum ponovnog rađanja izviđačke organizacije na opštini Centar, a i šire. Nadamo se da će, ovim činom, oživjeti izviđačka organizacija na području grada Sarajeva i dostignuti makar dio organizacije kakva je nekad bila.
Vrijedno je napomenuti da su, pored novih članova, skupštini prisustvovali i mnogi izviđači-veterani, pa očekujemo da će i dalje (svako u okviru svojih mogućnosti) pružati podršku napretku izviđačke organizacije u Sarajevu.

. Radom su rukovodili Alija i Bećko.

.
Nada Kurilić-Franjković u društvu sa Bećkom Gribajčevićem i izviđačima.

. Prigodno posluženje organizovao je Savez izviđača Kantona Sarajevo.

.

Poseban kuriozitet predstavlja sam čin održavanja Skupštine u objektu našeg Doma izviđača na Mejtašu. Naime, iako trenutno u njemu radi Osnovna škola "Silvije Strahimir Kranjčević", ipak je to naš objekat 1/1, koji smo mi uspjeli povratiti i imamo pravosnažnu presudu za to.”

Zahvaljujemo se našim prijateljima izviđačima veteranima Sarajeva. Hvala Aliji na tekstu i fotografijama, kao i Coberu na fotografijama. Pozivamo mlade izviđače novoosnovanog odreda da nam se priključe na blogu svojim prilozima o radu odreda. Isti poziv važi i za izviđače Sarajeva, kao i sve izviđače BiH i šire.

Redakcija bloga

.

MOŽDA NISTE ZNALI?

Istaknuti članovi Odreda izviđača "Čelinac" u Čelincu

Starješine Odreda:
– Neđo Pavlović, tradicionalan i odan izvornom izviđaštvu. Umro 2006. godine u Čelincu.
– Mladen Trivić, samostalni privrednik, živi i radi u Čelincu. I danas aktivan.

Načelnici:
– Duško Pejaković, duša odreda u Čelincu. Živa legenda. Pokretač Međunarodnog tabora izviđača u Mlinskoj rijeci kod Čelinca te novina "Izviđačka riječ" i "Mlinska rijeka".

OSUNČANA RIJEKA – Bećko Gribajčević

.
Vodopad Kravice
Trebižat – rijeka zelena i hladna. Na ovom mjestu, čudesno inspirisana priroda stvorila je još jednu ljepotu. Trebižat, hrleći na sastanak s Neretvom, za trenutak zastaje i onda se obrušava u dubinu. Ta smaragdna voda tu se stere u veličanstvenu čipkanu draperiju. Na sve strane tutnji, klokoće, vrije voda. Zelenilo šiklja iz zemlje i ka zemlji, a sve to ogrijalo, osunčalo hercegovačko sunce. Na platou preko kojeg se mora preći idući prema vodopadu Kravice, kad se skrene sa ceste Čapljina – Ljubuški, vazduh treperi od jare, kamen se usijao, sve utihnulo od vatre, samo se čuje zuj cvrčaka i onda se, nakon pređenih pet kilometara dobrog, ali uskog asfaltnog puta, čovjek nadnese nad tu ljepotu od koje te oči zabole i ugleda uz zelenu rijeku veseli grad od platnenih kućica od žute, crvene i smeđe boje, a na udaljenosti od kojih tri stotine metara, kao grandiozna kulisa, raskrilio se vodopad.
.
.

Izviđački logor
Tako zacenut prizorom, silazim uskom stazom prema logoru i zelenoj rijeci Trebižat, praćen hukom vodopada. Nailazim na putokaz – zašiljenu jelovu daščicu na kojoj je ispisano: Partizanski odred izviđača „25. maj“. Na putu do logorske kapije naišao sam na još jednu sličnu tablicu koja svjedoči da su izviđači i duhoviti. Uz jedan izbočeni kamen koji se uzjogunio nasred puta, piše: „kamen spoticanja“. Prekoračujem logorski „prag“, dočekuje me stražar, jedan pjegavi curetak, prkosnih plavih kikica. To je pčelica Anita. Gledam, pa tim stražarima nije ni loše. Imaju stražaru u koju se mogu skloniti od sunca ili kiše, tu je i malo stražarsko ognjište, znači noću se griju uz vatricu, a vjerovatno ispeku u žaru i kakav krompir.
Ulazim u logor. Pun je vedrine, žagora, meteža. Na sredini, oko velikog vatrišta, postavljena su sjedišta od grubih dasaka. Na drvljaniku posluju brđani (odrasliji izviđači), testerišu i cijepaju drva za večerašnju logorsku vatru. Planinke su zabavljene po grupama - dok nekoliko njih dekorišu postolje vitkog jarbola na kojem se vijori izviđačka zastava, izvodeći od rumenog cvijeta divljeg nara zvijezdu petokraku, dotle jedna grupa nametljivo pjeva uz pratnju gitare. Valjda su to posljednje probe za nastup uz logorsku vatru. Poletarci upravo uređuju svoje zidne novine. Crtežom i riječju ispričali su na velikom komadu papira, rječnikom „Indijanaca“ šta su doživjeli na netom završenoj ekspediciji nazvanoj od njih „Indijanska stijena“. Zajapureni i još uzbuđeni doživljajem, utrkuju se da mi iznesu svoje lične utiske. I tako u svakom kutku logora. To je velika izviđačka porodica odreda „25. maj“. Na logoru ih je 120, a u Sarajevu ih je ostalo još toliko. Pitam ih: „Kako vam je?“ – „Super!“ – odjekuje sa svih strana. „Pa šta je super?“ – insistiram na preciznom odgovoru. „Sve je super!“ – rekoše i ja odustah od daljeg anketiranja, a i nije potrebno pitati, to im se vidi na licima; sreća i radost. Preplanuli, sretni što su zajedno, što stvaraju, što se na najneposredniji način druže sa prirodom. Starješina logora, čika Sreten Veličković, kao i njegovi saradnici: Dubravka Veličković i Emir Aganović, puni su hvale za svoje izviđače. Za ljepotu koja ih okružuje kažu da je to razumljivo, izviđači znaju izabrati mjesto. Ističu gostoljubivost ljudi tog kraja. Oni su iziviđačima domaćini, snabdijevaju ih hranom i ugađaju im. Navode i još jedan lijep gest. Tvornica keksa „Lasta“ iz Čapljine poslala je na poklon svakom izviđaču nekoliko vrsta svojih proizvoda.

Mark Tven i izviđači
Ideja je rođena još u Sarajevu. Na logorovanju, na rijeci, izgraditi splav. Pronašli su četiri „šlaufa“ od kamiona i desetak dasaka, sve to uvezali konopcem stručno, izviđački – i splav je sagrađen. On je glavna atrakcija logora, pa i šire, jer se njegovim uslugama koriste i ostali posjetioci i izletnici. Splav saobraća između logora i desne obale rijeke, na kojoj su divne pješčane plaže. Zovu ga „Rosi“, ali ne po nekoj djevojci, nego po početnim slovima Ronke i Simketa, brđana koji su splav i konstruisali. Nekako tako i avion MIG je dobio ime.
Splav strogo poštuje svoj vozni red, nikada ne kasni. Najviše mu se raduju poletarci. I eto, baš danas, splavom se prevezoše na drugu obalu četvero stranaca. Prešli su toliki put da bi ostali zabezeknuti ljepotom rijeke. I tu oni spomenuše Marka Tvena i Haklberija Fina. Kažu, sve ovo što vide, slobodnu i nesputanu djecu, splav, rijeku, šumu, sve ih to neodoljivo podsjeća na krajolike koje je opisao Mark Tven.
I eto tako, jedan divan ljetni doživljaj, kakav samo može mašta zamisliti, a Mark Tven opisati u dogodovštinama svog junaka Haklberija Fina, otvorenih očiju sanjali su dječaci i djevojčice, mladići i djevojke, izviđači odreda „25. maj“.

Ekspedicija „Indijanska stijena“
Na upravo završenom logorovanju kraj jednog čarobnog vodopada, uz zelenu rijeku, grupa poletaraca, učenika nižih razreda osnovne škole, izvela je ekspediciju u tajanstvene predjele „Indijanske stijene“ i po povratku u logor podnijela sljedeći izvještaj:
„Mi, pleme Apača, krenuli prenuli prije zalaska sunca na Indijanska stijena. Rijetka biljka pokazati divljinu tog kraja. Tamo biti velika mračna pećina koja mi nazvati Grizlijeva pećina. Pleme Apača reći haug. Mi se umiti na izvoru mladosti. Umorni vratiti se u logor. Mi biti srećni jer vidjeti svoj vigvam i tetu Mandu, našu kuharicu. Uh.
Učesnici: Ana Miljko – Bijela Srna, Maja Miljko – Bivolji Rog, Ronald Cigler – Mali Poni, Selma Nanić – Tigar, Ranko Šakota – Lukavi Orao, Aida Filipović – Sivi Soko, Andrej Vučković – Crni Bizon, Zlata Trhulj – Plameni Orao, Ivana Zorn – Crni Kos, Željka Ambrožić – Pustinjski Cvijet, Lejla Hadžimuratović – Bijeli Jelen, Željka Tomašević – Ludi Bizon, Anita Guja – Mala Lisica i Damir Šagolj – Poni“


Post factum
Ne znam da li je suvišno napomenuti da ova pripovijetka, „Osunčana rijeka“, datira od mjeseca juna 1981. godine, kada je objavljena u „Žurnalu“, prilogu lista „Oslobođenje“. Naime, Slavko Butina i ja smo, kao saradnici „Oslobođenja“, pripremali dvije stranice „Žurnala“ namijenjene djeci. Žurnal je, kao prilog „Oslobođenja“, izlazio nedjeljom i bio je veoma popularan. Sadržaji „Žurnala“ bili s zanimljivi za djecu-čitaoce. Bili su puni izviđačkih priča i vještina, zagonetki, igara, malih testova i ilustracija koje je radio Toni Bender itd. „Žurnal“ za djecu je izašao u 48 brojeva „Oslobođenja“. Ja sam u priči sebe prikazao kao znatiželjnog gosta odreda izviđača „25. maj“. Priča je bila autentična, jer sam kao starješina odreda došao u posjetu svojim pčelicama, poletarcima, planinkama i izviđačima. Logorovanje na Kravicama bilo je iznimno zanosno ako se poredi sa nizom ostalih logorovanja odreda „25. maj“. Ja sam ovo logorovanje smjestio samo u jednu pripovijetku, a Nenad Veličković-Vela, nezamjenjivi načelnik odreda „25. maj“, napisao je roman „100 zmajeva“ u obimu od 556 stranica. Događaji u romanu inspirisani su stvarnim situacijama, a likovi stvarnim osobama sa logorovanja na Kravicama.

Bećko Gribajčević

GALERIJA SJEĆANJA – 1963. god. I dio – nastavak

.

Te, 1963. godine, mi, planinke iz odreda ''Boriša Kovačević'', kao predstavnice SI Novo Sarajevo, postigle smo veliki uspeh na Republičkom takmičenju u orijentaciji, na Tjentištu, gde smo osvojile prvo mesto. Bilo je to pre Škole u Dretelju.

Posle smo išle na Centralno takmičenje u Veliku Goricu, kod Zagreba. Ne sećam se koje smo mesto zauzele, a znam da nismo bile prve.

.

Ovo je bio naš dom za vreme takmičenja na Tjentištu.

.

Spremanje naših šatora.

.

Družile smo se sa ekipom izviđača iz Zenice. U prvom planu na prvoj slici je Snježana Ninić. Iza nje sedi Miro Popović. To je onaj Miro-veteran, jedan od ''najodgovornijih'' što je Boračko jezero danas centar izviđača u BiH.

.

Pregled opreme pre polaska na stazu

.

Polazak na stazu

.
Jedna od disciplina – gađanje iz vazdušne puške

.

Naša ekipa i čika Savo Carević

.

Naša ekipa, čika Dimitrije Ninić-Dimšo i svi naši pomagači.

.

Nas dve, Gordana i Zlatica Ninić, stigle smo u Dretelj sa malim zakašnjenjem. U centralnom delu logora smo podigle šator, nagradu za osvojeno prvo mesto na RTO.

.

GALERIJA SJEĆANJA – 1963. godina – prvi dio

.
1963. godina u našoj Galeriji sjećanja izgleda da će biti zapamćena (bar prema fotografijama kojima raspolažemo) po održavanju izviđačkih škola za obuku novih kadrova. Te godine održana je škola za obuku kadrova Saveza izviđača Novo Sarajevo, kao i Sreska škola na Tjentištu.

Krajem juna mjeseca u Čapljini, tačnije u Dretelju, počela je opštinska škola Saveza izviđača Novog Sarajeva. U prekrasnom ambijentu Dretelja, koji su lokalni stanovnici zvali Mali Pariz, na livadama na čijim rubovima je bila bjelogorična šuma sa jedne strane i Neretva sa pogledom na Počitelj sa druge strane. Na fotografijama koje slijede nalaze se mnogi učesnici škole i članovi štaba. Iako su poneke fotografije objavljene na početku izlaženja bloga (pogledaj 2006. godinu), red je da spomenemo bar neka imena sa ove škole.

Školom su rukovodili Krsto Laganin-Kićo i Mehmed Basarić. Ekonomatom se bavio Đurica Volić uz omiljene kuharice Hajru i Rosu.
.
Detalj sa podizanja zastave na jarbol
.

Štab škole
.

Vod "Repetaši"
.




Predaja raporta (s desna na lijevo su: Gordana Ninić,Vesna Dugonjić, ?, Ramiz Pamuk i Vesko Vesković
.
.
.
.


Na užini. Jasna Gajić, omiljena planinka iz OI "Boriša Kovačević" (kasnije u saobraćajnoj nesreći poginula sa svom porodicom)
.

.
.
.
.
.
.
Vesna Dugonjić i Stela Sorokin ispred vodova planinki.
.
Na narednom snimku su: Milan Ožegović (živi u Zagrebu), Ognjen Tvrtković (danas muzički kritičar i publicista), ?, Vesna Dugonjić, Stela Sorokin i Tanja Danon.
.
Nakon uspješnog završetka škole na istom mjestu kasnije je održano zajedničko logorovanje izviđača Novog Sarajeva (OI "Mladi Radnik", OI "Vaso Miskin-Crni" i OI "Boriša Kovačević"); na fotografiji je većina učesnika.
.
U narednom nastavku "Galerije sjećanja" donosimo fotografije sa Sreske škole na Tjentištu, kao i fotografije sa logorovanja OI "Slaviša Vajner-Čiča" u Slanom.
.

JAVIO SE I NEĆKO

.

DRAGA MINKICE I DRAGI VESKO
Nakon što sam u proteklih nekoliko dana više puta pregledao vaš i naš blog, prepun raznih osjećanja i utisaka, prvo što mogu da vam kažem je – HVALA. Saznao sam za blog od Gorane Jovanović, koju sam susreo na sahrani naše drage Mire Gribajčević. Doživio sam blog kao svojevrstan spomenik divnom vremenu, drugarstvu, predanosti svemu dobrom u čovjeku, plemenitosti, ljubavi, požrtvovanju za drugog itd. Duboko me dirnula priča o pok. Mirjani Gajić i njenim sinovima, jer sam Mirjanu, naravno, poznavao i zapamtio kao divnog i plemenitog čovjeka. A priča Olje Đurašković o logoru u Berkovini 1957. godine je i priča o mom prvom logorovanju, na kojem smo Zlatan Lučić i ja bili, kao 12-godišnji dječaci, najmlađi učesnici.

Šaljem vam i nekoliko fotografija koje su mi vrlo drage sa sljedećim komentarima:
Foto 1


Avgust 1958. god. Podgrab, I izviđačka škola – izviđači Čičinog odreda. U gornjem redu s desna na lijevo Bećir Gribajčević (čita novine), Josip Ausić-Cober, Dragan Cikota i mali ja. U donjem redu nestašni dječaci koji sjede na ramenima svoga druga su pok. Mile Dodoš i Rade Grbić-Kroko. Fuad Šišić-Šiške je krajnje desno.

Foto 2
26. 06. 1961. god. Želj. stanica Sarajevo.
Izviđači Čičinog odreda pred polazak na marš Kadinjača (20 god. Užičke republike.) U gornjem redu s desna: pok. Ćamil, Dado, Vahida, Gunđo i ja i dole Maša, Krapinče i Muha.


Foto 3.
3. 08. 1962. god. Izviđači iz II Igmanske čete Čičinog odreda pred polazak na logor u Buljarice. U gornjem redu s desna su Mladen Ovadija-Gvardo, iznad viri Boris Tankosić, u sredini je Ivo, a na kraju pok. Ćamil. U donjem redu s desna su Benko, Musto, djevojčica na slici je Rozika Papo, Benkina rodica iz Izraela, Mladen (Čvokin mlađi brat) i Goran Tankosić (sve u svemu divna djeca).
Foto 4.
.

Avgust 1963. god. Čičin odred na logoru u Grgurićima – Slano. U štabu logora su pok. Šole, Vlasta, Zlatan i ja.

Foto 5. (umjetnička)

.
Juli 1966. god. Pale – Republička izviđačka škola za načelnike odreda. Jadranka Salamunović i Jasna Vinšbah.


Za sada toliko
Pozdrav svima, najljepše želje i još jednom VELIKO HVALA
NEDŽAD DIZDAREVIĆ–NEĆKO

Zahvaljujemo se našem Nećku, očekujući da će nam se opet javiti sa nekim novim prilogom, podrazumijevajući da će i ostalim našim prijateljima preporučiti blog.
V + M

"SJEĆAM SE" posvećeno Emiri-Miri Gribajčević

18. 09. 2009. iz naših redova otišla je naša Emira Mira Gribajčević, jedna od planinki Sarajeva koja je svojim radom i odanošću izviđačkoj organizaciji, više od 50 godina, ostavila neizbrisivi trag. Sjećajući se naše Mire, objavljujemo posljednje pozdrave sa njenog ispraćaja.

Redakcija bloga

U utorak, 22. septembra 2009. oprostili smo se od naše Mire, Bećkove Mire, Ljiljine Mire i naše planinke. Dok tihe suze bola odnose dio naše tuge zbog rastanka s Mirom, trudim se da pronađem prave riječi koje bi izrazile neizmjernu žalost.
Kratka i teška bolest ušunjala se u njen organizam. Prihvatila je sve hrabro i borila se. U posjetama nas je dočekivala i ispraćala sa smiješkom. Samo zamišljam njen pogled kad se između donjeg i gornjeg kapka stisne sav život i pretvori u suzu. Bolna tuga za svim lijepim na ovoj zemlji, za svim dragim. Saldo života – salto mortale.
Bila je bez imalo zloće u sebi i zato smo je svi voljeli i družili se preko 50 godina. Prošli smo skupa mnoga logorovanja, zimovanja, takmičenja, marševe, izlete, radovanja i tugovanja. Jednostavno, voljeli smo je.
Iznenada i prerano nas je napustila. Još 1. avgusta bili smo na Boračkom jezeru, pjevali smo izviđačke pjesme, Mira se sjećala riječi svih pjesama, a mi smo je samo pratile. Posljednja pjesma koju je otpjevala bila je „Hajd'mo sad, drugovi, logor naš rušiti“. I eto, ne htijući, zauvijek si srušila svoj logor, naša draga Miro.
Neka ti je laka zemlja bosanska i hvala ti na drugarstvu i ljubavi koju si nam darivala.

Vahida Mičijević


Draga teta Emira,
Smrt je u Tvom slučaju došla prerano, i još smo zatečeni njenom pohlepom. Ali ma koliko nam se u ovom trenu ona činila velika i strašna, Tvoj život je nadvisuje bogatstvom i ljepotom, jer je bio ispunjen ljubavlju.
Voljela si i bila zaljubljena u jednog čovjeka 50 godina, i zajedno s njim izgradila mnoga čvrsta i duboka prijateljstva. Zajedno ste svojom energijom i predanošću obilježili mladost cijele jedne generacije izviđača, okupljene oko imena „25. maj”. Odgajali ste sve nas na najbolji mogući način: dobrim primjerom, ne razlikujući nas u tome od vlastite djece, i unuka, kasnije.
Denis i Maja, i Minja i Anja, učili su život od najboljih.
Pamtimo Te kao osobu vedru i otvorenu. Iz roditeljskog doma naslijedila si borbenost, otuda se činilo da s nedaćama brzo i lako izlaziš na kraj, iako su bile i dugačke i teške. Ponoseći se titulom narodnog heroja izgovaranog uz ime Tvog dajdže, od malena si znala šta je cijena ideala i crta preko koje dostojanstven čovjek ne može koraknuti. Nisi zapuštala danas sve rjeđe osobine, otvorenost i iskrenost, i nisi propuštala da svakome i o svemu kažeš ono što ga spada i što je istina. Gradila si odnose na empatiji i poštenju.
Dozvoli mi da se oprostim s Tobom redovima iz knjige koju si voljela, i u kojoj je sačuvano mnogo od onog što si voljela.
"Svi smo mi ustvari napravljeni od svjetlosti. Od svjetlosnih čestica. To je nešto još manje od elektrona… Te čestice se povezuju sa drugim česticama, onda grupe sa drugim grupama… Kao korali. I svako od nas je jedna kolonija tih svjetlosnih ćelija. Sve ovo što mi zovemo gledanje, i osjećanje, i sva ta čula, to je unutar tih povezanih čestica.
Čestice nikom ne pripadaju. Samo se privuku, i budu skupa, dok ih ne privuče nešto drugo. Život je kao neka svjetlosna pojava. Zato se kaže, kad neko umre, ugasio se. Jer te čestice kruže, sudaraju se, sastavljaju, rastavljaju, stalno se nešto mijenja… I zato se mora umrijeti. Zato što one nikad ne ostaju zauvijek u jednom obliku.
Ja bih volio da ljudi ne umiru. Da moj djed nije umro… Ali on je uvijek govorio da nije važno koliko živiš, nego kako živiš. Bolje da si dvadeset godina sretan, nego sto dvadeset nesretan."

Nenad Veličković

Dulo Alendar i njegovi izviđači

Jedan od naših vjernih saradnika, tragajući po internetu (prepoznaće se on) poslao nam je ovaj prilog a koji je napisao Kemal Mahić, profesor iz Ljubuškog, posvećen Duli Alendaru, jednom od osnivača izviđačke organizacije u Ljubuškom.

U Ljubuškom su izviđači oformljeni kao odred “Jure Galić-Veliki” 1954. godine među prvima u Jugoslaviji. Glavni protagonisti za formiranje odreda bili su: Šahda Krehić, Rasim Tiro, Blago i Srećko Brkić, Sveto Trhulja, Ajša Sadiković, Vlado Spajić, Dulo Alendar, Mile Kondža, Ferica Sadiković, Halid Sadiković.
Odred je učestvovao u svim važnijim akcijama, kako lokalnog karaktera u Ljubuškom, tako i na svim nivoima izviđačke organizacije. Prva veća akcija je bila II smotra izviđača Jugoslavije na Palama 1957. godine, gdje je ljubuški odred učestvovao u jednoj zajedničkoj jedinici sa izviđačima iz Čapljine, u kojoj su bili Izet Čatrnja kao vođa jedinice te Jozo Repar, Sead Mahić, Vlado Tripić, Duško Ijačić i Ševko Bostandžić.
Prvi starješina odreda bila je Šahda Krehić, da bi tu funkciju kasnije obavljali Rasim Tiro, Mile Kondža, Dulo Jakić, Ćazim Mušić i Dulo Alendar.
Došavši na čelo odreda, Dulo je vršio i funkciju predsjednika općinskog komiteta SO omladine u Ljubuškom. Objedinio je ove dvije funkcije i radi finansiranja i radi omasovljenja odreda. Potom Dulo radi na formiranju odreda u Stocu, čiji je prvi starješina bio Meho Beca, zatim odreda u Grudama, gdje je prvi starješina bio Stipe Mikulić.
Od 1963. godine počeo je procvat ljubuških izviđača, tako da matični odred broji preko 400 izviđača, planinki, poletaraca i pčelica. Formiraju se samostalne čete u Vitini na čelu sa Zlatkom Borasom te četa u Klobuku. Zbog svoje aktivnosti odred dobija odlikovanje “partizanski”, što predstavlja vrhunac aktivnosti jednog odreda.
Nekoliko izviđača dobilo je naziv “izviđač-partizan”, kao Mirso Mesihović, Miro Granić, Omer Mesihović, Vlado Spajić, Dulo Alendar, Mediha Alendar, Jadranka Dedić, Azra Konjhodžić, Miro Hrstić, Hamo Mujkić.
Vrhunac svih aktivnosti bila je organizacija tabora “Bratstvo i jedinstvo” na Kravici i festival na tvrđavi Hercega Stjepana 1968. godine. Tu su učestvovali odredi iz Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije, Makedonije, Crne Gore sa 2500 izviđača.
Zbog svih ovih aktivnosti Dulo Alendar postaje član Izvršnog odbora Saveza izviđača Bosne i Hercegovine, Odred “Jure Galić Veliki” postaje prepoznatljiv pa učestvuje na Smotri izviđača Jugoslavije na Fruškoj gori, gdje su ljubuški izviđači osvojili znatan broj prvih mjesta u podizanju šatora, orijentaciji te polaganju za zvanje “partizanski kurir”.
Vrlo je značajno napomenuti da je inicijativa za formiranje bratskog odreda potekla upravo iz Ljubuškog pa je nastao “bratski odred” sa izviđačima iz Kraljeva na čelu sa Ljubivojem Milenkovićem-Kutom. Ovom odredu su se kasnije pridružili odredi iz Makedonije i Slovenije, tako da je bratski odred dobio naziv “Bratski odred TITO”.
Treba istaći vrlo vrijedne načelnike odreda “Jure Galić Veliki”, kao što su bili Miro Granić, Mirso Mesihović, Milenko Bandur-Bato.
Od načelnika i načelnica četa isticali su se na sprovođenju zadataka i adaptaciji objekta Crvenog križa u prostorije odreda izviđača: Mediha Alendar, Jadranka Dedić, Azra Konjhodžić, Mirjana Mesihović, Davor Hrastić, Anić Milenko-Rupaca. Od voditeljica pčelica isticale su se Majda i Milada Cerić, Ziba Lalić, Slobodan Rogić-Bodo, Milka Vrebac.
Pri odredu se formira 1966. godine ženska rukometna ekipa koja je na dva turnira u Trebinju i Mostaru osvojila prvo mjesto i stekla pravo učestvovanja u Republičkoj rukometnoj ligi. Od igračica isticale su se: Jasna Gujić, Fahra Konjhodžić, Merima Katica, Gilda Kadragić, Anđa Vučić, Iskra i Plamenka Hasanagić, Vedrana Počijak, Dunja Jusufović, Minka Nikšić i druge.
Dulo Alendar je 15 godina bio starješina u odredu “Jure Galić Veliki”. Osim toga bio je trener rukometne ekipe “Izviđač”. Položio je i ispit za nogometnog sudiju i sudio u ligi Hercegovine.
Također je uspješno sudio i utakmice rukometnih prvenstava u rangu Hercegovine. Izabran je i za sekretara Saveza fudbalskih sudaca regije Hercegovine.
Šta reći za ovakav životopis?
Treba priznati da je Dulo svoju mladost poklonio općem dobru. Poklonio je svoje umijeće svome gradu i pronosio njegovo ime ponosno diljem Jugoslavije. U tome je imao podršku svih naprednih omladinaca koji su željeli da “izađu u svijet” i budu reprezentanti našeg grada.
Ni Dule ne bi bilo bez svih ovih nabrojanih imena. Zato im je Dulo zahvalan jer su svi bili jedno kada je trebalo biti na smotri, festivalu, utakmici, akciji, radu.

Možda su neka imena preskočena. Oni imaju ispriku našeg Dule!